EDO MAAJKA: “NO SIKIRIKI”

Da se razumijemo: “No sikiriki” (Menart) jebeno je dobar album!

Nije čovjek kriv što su kritičari opet pretjerali kada su prije nekoliko godina istodobnu pojavu nekoliko rap/hip-hop bandova u Hrvatskoj usporedili sa svojedobnom pojavom “novog vala”. Pa su nemuštim imitatorima jednog glazbenog stila, koji su od svega zapamtili da treba biti agresivan, samodopadan i mačistički vulgaran, dali dimenziju koju, recimo, “Tram 11”, “Bolesna braća”, “Elemental”, “Krivično djelovanje” i mnogi drugi samozvani hip-hoperi ni po čemu nisu zaslužili.

Nije čovjek kriv za to što TBF snima novi album gotovo jednako dugo kao i hermetični Damir Urban. Nije kriv niti za to što je El Bahattee naprasno nestao sa scene. A najmanje je kriv što se crta društvenog angažmana u tekstovima domaćih rockera svela gotovo jedino na “Hladno pivo”.

Naime, nikome na ovim prostorima ne polazi za rukom tako precizno locirati (a kamoli o njima suvislo progovoriti) novoutemeljene predrasude ovdašnjih društava, zbog čega se Edi može oprostiti i povremeni verbalni solipsizam, što je u rap-glazbi – s obzirom na količinu izgovorenog teksta – u neku ruku i neizbježno.

Tako su klinci koji su se rodili prekasno da bi odrastali uz “Pankrte”, “Azru” ili recimo KUD “Idijote”, napokon dobili dostojnog “mentora” za lakšu tranziciju od entuzijazma do ogorčenosti. Istodobno, kojekakvi huljići, thompsoni, novkovići, mentalni higijeničari svih vrsta i trendseteri dobili su od Ede baš ono što ih po nekoj višoj pravdi i pripada. Nacionalisti svih zemalja dobili su pak odličnu “On je mlađi”, iako ne umišljamo da će ih baš Edina ironija posramiti.

Producentska rješenja Dasha i Kooladea, istina, ponekad previše podsjećaju na atmosferu poznatu s albuma “Nereda i Stoke”, ali ipak predstavlja dojmljiv korak naprijed u odnosu na Edin prvijenac (“Slušaj mater”, Menart, 2002.).

A svima onima koji, i pored Edinog majstorluka, mogu kazati tek nešto kao “kaj bu nama neki Bosanac govoril kaj ne štima u Hrvatskoj”, možemo samo kazati – patite! Patite, jer Maajku i njegove “Leksaurine” ćete ovo ljeto teško izbjeći. Bogu hvala, album ima čak 19 pjesama. (H. P.)

SLIČICE “EURO 2004”

Sve prigovore koji mogu uslijediti nakon što pročitate ovaj tekst, potpisnik uvažava. I to bez pogovora! Istina je da se time bave djeca, istina je i da previše košta (deset kuna album, tri i pol kune vrećica s pet sličica), također je istina da je riječ o prilično besmislenom hobiju, ali što da čovjek radi kad si ne može pomoći! Skupljanje samoljepljivih sličica nogometaša je neobjašnjiv gušt! Kako sa deset godina, tako i sa trideset i više. Tko to nema u sebi, ne može mu se ni objasniti.

Najnoviju histeriju "slijomana" izazvao je album "Euro 2004", izdan povodom skorog nogometnog prvenstva Europe u Portugalu. Premda je riječ o prilično oskudnom izdanju poznatog talijanskog izdavača Paninija, 334 prazna mjesta ispod kojih stoji ime nogometaša, mjesto i datum rođenja, visina, težina i klub za koji dotični igra, jednostavno vape za sličicom. Pedantnijim ljubiteljima nogometa mogu zasmetati i neke greške poput izostavljanja jednog od najboljih svjetskih golmana, njemačkog reprezentativca Olivera Kahna.

Pasionirani skupljači, među kojima je - vjerovali ili ne - veliki broj novinara koji se u pravilu vade na muško potomstvo, potvrdili su nam da na burzi sličica najveća potražnja vlada za nogometašima Portugala, Češke i Italije, dok za Nijemce, Bugare i Hrvate ne možete dobiti ni pišljivog boba, pa tako recimo, jedan Luis Figo vrijedi kao Niko Kovač, Igor Tudor, Stipe Pletikosa, Dado Pršo i Milan Rapajić - zajedno. Izdavači nude i mogućnost da se umjesto - među skupljačima omiljene razmjene sličica ili igara poput "poklape", "tko bliže", "na broj" - jednostavno naruče primjerci koji nedostaju za popunu albuma. Maksimalno njih dvadeset. Ali pravi fanatici, navikli na albume "Fudbaleri i timovi" iz prošlih vremena, na tako nešto niti ne pomišljaju. (G. B.)

ANTIČKA KUHARICA

Došla napokon neka takva vremena da baš svaki interes povjesničara za prošlost ne okončava nužno nasukavanjem na priče o ustaštvu, četništvu i drugim “velikim idejama malih naroda”. Tako smo, eto, dočekali i da Gradski muzej iz Vinkovaca objavi kuharicu iz antičkog doba, tj. “Olivijinu cibalitansku kuharicu”, koju je priredila kustosica Ivana Ožanić. Kuharica sadrži popis predjela, glavnih jela i deserta koji su se služili u Rimu i carskim provincijama, kao i recepte po kojima i sami možete pokušati oživjeti gurmanske navike iz tog doba, recimo otkrivanjem tajni začinjenoga, mednog vina.

“Prije večere došli su ježevi, svježe ostrige koliko god su gosti željeli, spondilus, punjeni drozd sa šparogama, ugojena kokoš, jelo od oštriga i školjaka, crni morski ježevi, bijeli morski ježevi, morska kopriva, grmuša, rebrica od srndaća i vepra, kokoš ovijena brašnom, grmuša, purpurne školjke dviju vrsta. Sama večera sastojala se od krmačina vimena, veprove glave, jela od ribe, jela od vepra, kuhanih pataka, zečeva, pečenih kokoši, kruha...”

Dakle, ako želite blagovati onako kako je to u Rimu, 63. godine p.n.e. činio Mucius Lentulus Niger, povodom avanciranja u status Pontifexa maximusa, nabavite ovu knjižicu vremeplovnih recepata. Ako ste slučajno na dijeti, slobodno zamislite da je Feralov grafički urednik tekst iz “Zaobilaznice” zabunom ubacio u stupac “Guštaonice” i jednostavno si nabavite neku drugu knjigu. (H. P.)

ZAVODLJIVI KUĆNI VIDEO

Ako govoriš istinu, kad tad te ulove, kaže jedan pisac iz predinformatičke ere. Misao, duhovita koliko i točna, zahtijeva danas samo malu preinaku: ako u privatnoj pornodukciji ovjekovječuješ svoju intimu, kad tad te objave... Bijaše tako jedan državnik, koji je svoje najuzbudljivije trenutke uredno bilježio prislušnim uređajima raspoređenim po zakucima svoga kabineta: ono što je, po njemu, trebalo završiti kao veličanstvena povijesna građa o herojskom stvaranju države, završilo je kao svježi dokazni materijal u Haagu a dio je objavljen i u listu koji je nekad imao državnu potvrdu da je pornografski i za to plaćao poveći porez. Feralu, dakako.

Mala kućna produkcija Gorana Bregovića (Bregović je i u tome bio prvi) završila je pak u feljtonu nacionalnog tjednika, - uz moralističko zgražanje prema lascivnom autoru - ali u vrijeme duhovne obnove, što je, promatrano iz današnje perspektive, bio neuspješan eksperiment. U ulozi koja je Bregovića nekad definirala kao perverznjaka, Severina danas kotira kao žrtva: uloga jest ista, ali se promijenilo vrijeme. Masa hrvatskih “autora” političke provenijencije, snimljena je u žanru koji ovih dana uzbuđuje videotiziranu javnost, u raznim bordelima od Sesveta do Samobora, što je pak završavalo u manjem ali moćnijem dijelu hrvatskog društva, u takozvanom obavještajnom podzemlju - producentu, kako se čini, i Severinina uratka. Skandal s bivšim pomoćnikom ministra prosvjete spada u isti kontekst. I sad, što reći, nakon tako različitih zaključaka izvedenih o istoj djelatnosti? Nije lopov tko ukrade, nego koga uhvate: bez obzira na to da li u svojoj intimi općite sa nacijom ili svojim partnerom, nemojte to snimati jer - nikad ne znate kako ćete svršiti. (B. R.)

HTV-ova “ŠKRINJA”

Koji pojam, poštovani ljubitelju enigmatike, u jedinstvenu cjelinu spaja hrvatsku tradicijsku kulturu, folklor, ekologiju, mrtve lipicanere, žive četnike i povampirene unutarnje neprijatelje Dubravku Ugrešić i Borisa Dežulovića?

Cjelina koja spaja nespojivo zove se “Škrinja” a autorska glava u kojoj je skuhana ova nadrealistička čorba pripada, dakako, gospođi Branki Šeparović. U sklopu “Škrinje” ona je - uz posvemašnju ignoranciju HND-a, HTV-a, vijeća časti prve i druge firme, te svih drugih strukovnih, ljudskopravnih i sličnih organizacija - u udarnom, prime-time terminu plasirala tjeralicu protiv dvoje spomenutih (te mrze državu, te ismijavaju čisti hrvatski zrak, te izvrgavaju ruglu narodne svetinje, te trže antihrvatske sentimente...) uz potpuno zamrzavanje slike žigosanih u klimaksu optužbe, što je postupak koji na tv-ekranima takozvane javne televizije nije viđen od Kosovčeve ere, a u tako radikalnoj long-play formi rijetko čak i tada. No, tada bi na njega reagiralo barem deset društvenih subjekata a u ovo konfuzno sanaderovsko vrijeme, evo, niti jedan.

Ekološki savjet vezan za “Škrinju” glasi: ne gledati; budući je nerealno očekivati da vrh HTV-a tu emisiju pošalje tamo gdje ona i spada; na kakav deponij, u ropotarnicu povijesti ili neko drugo mjesto, daleko od etera, gdje izaziva efekt sličan freonu. Zagađenje - totalno! (B. R.)

BEZUBE PROVOKACIJE

Truplo veličanstvenog pokojnika već se poodavna raspalo u - laka mu bila! - crnoj latinoameričkoj zemlji; hrvatska reakcija već je poodavna završila trijumfalni uspon na vlast u zemlji Hrvata a surovi je kapitalizam i u Lijepoj Našoj definitivno postao društvom bez alternative. I u toj i takovoj konstelaciji napokon je postalo bezopasno, pače pomodno, štoviše beskrajno “trendy”, nositi majice s likom Ernesta Che Guevare, modnom hitu proljetno-ljetne sezone 2004.

Cheovo lice smiješi nam se iz otmjenih buržujskih butika galerije Importanne, s plac-štandova proleterske Trešnjevke, iz švercerskih dućana legendarne Konjščinske: neupućen bi strani turist mogao zaključiti da je došao u zemlju kojom vlada Treća Internacionala ili Crveni Kmeri, a ne - kako smatraju autori novoispisanih hrvatskih grafita - hadezeova Crvena banda!

Držite li do sebe; nije li u vama zamro i zadnji atom revolucionarne energije i volja za otporom, poštujte Chea, ali ga nemojte kupovati sada, kada ga po drugi put jednako besramno prodaju kao manekena bezube revolucije. Uzmite, ako vam je već do provokacije, neku majicu za čije nošenje danas treba dosta građanske hrabrosti: Proud to be Croat; na primjer, ili, Čisti hrvatski zrak, ili Račan - heroj a ne zločinac, ili Tuta - odbojkaš, a ne rekonvalescent, ili - prijedlog za susjednu rubriku - knjigu Jordana Jelića, bilo što dakle što ne znači isisavanje živog kapitala iz lika mrtvog revolucionara, jednog od rijetkih koji je umro prije nego što se uspio kompromitirati. (B. R.)