Kažu da se u Srbiji ponovio francuski scenarij. Birači su u drugom krugu predsjedničkih izbora skupili glave kako bi osujetili dolazak na vlast vođe srpskih radikala Tomislava Nikolića, baš kao što su se onomad francuski birači zbili da spriječe pobjedu ekstremnog desničara Le Pena.

Ali, rekli bismo da postoji i jedna važna razlika na štetu Srbije. Nikolić nije bilo kakav desničar, nego deklarirani četnik, a to znači da je postojala realna opasnost da se, makar i samo simbolički, u Evropi prvi put nakon Drugog svjetskog rata popne na vlast netko iz poraženog tabora.

Tu paklensku šalu muze povijesti Klio (ako toj četnici i slična čeljad uopće ulaze u opis radnog mjesta) preduhitrio je Boris Tadić, političar novog kova koji kao da je pomalo zalutao u ovu priču. Kada su, naime, četnici premijerno pometeni sa scene, to su učinili Brozovi komunisti, a Tadić u te ne spada.

Štoviše, kako se sada podvlači, on je prvi srbijanski predsjednik koji se nije iskopilio iz ljuske Saveza komunista. To je pretvorio u taktičku prednost. U kampanji nije žigosao Nikolića i njegove četnike, kao Milošević dok se uspinjao na vlast, ali ne pada mu na pamet ni šurovati s njima, kako je Slobo napravio čim je zbrisao unutarpartijske suparnike.

Umjesto toga, traži od svojih sunarodnjaka da se hitno podvrgnu kemoterapijskoj kuri evropeizacije, i ne bojeći se bijesa milijunske armije Nikolićevih birača, pokazuje na Hrvatsku kao primjer koji treba slijediti. Ovo je prvi put u posljednjem desetljeću i pol da dvije zemlje uzimaju jedna drugu za uzor, a ne za metu za – u najblažem slučaju – pljuvanja i proklinjanja.

Već to govori da smo u nečem novom. A nešto novo se, bogami, i traži. Ne podcjenjujući zasluge drugih, baš između ove dvije zemlje zakotrljala se kao katnica velika gruda ratova koja je tokom devedesetih obišla i poravnala većinu zemalja bivše zajedničke države.

I s pravom se onda očekuje da se "dite vrati materi", tj. da te dvije zemlje razmontiraju nekadašnji ratni stroj, bace ga u furdu, i okrenu novu stranicu. Ovdje, doduše, treba upozoriti da je takva prilika već postojala, dok je u Zagrebu stolovao Ivica Račan, a u Beogradu Zoran Đinđić, pa je to uglavnom otišlo u vjetar.

Sada se, međutim, pojavio Tadić koji, čini se, ni u čemu pa ni u ovome ne dozvoljava neuspjeh, i vidjet ćemo kako će reagirati Sanader. Hoće li to shvatiti kao priliku ili kao prokletstvo.

Marinko ČULIĆ