Guštaonica



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
29. srpnja, 2004.

01 / Guštaonica

GUŠTAONICA & ZAOBILAZNICA


29. srpnja, 2004.

VINOTEKA “KULT DIONIZA”

U hladovini suterenskog prostora u Nazorovoj 3, na desetak koraka od vreve Britanskog trga, ima jedan dućan pun vina. To se, ustvari, kaže vinoteka, a u ovoj, koja se zove “Kult Dioniza”, izbor etiketa je doista vrijedan imena časnoga starogrčkog boga. Ponuđenih oko 200 vina iz gotovo svih krajeva svijeta u kojima se grožđani sok prepušta fermentaciji, ustvari je samo dio od onoga što poduzeće po kojemu je i vinoteka dobila ime uvozi za razne ovdašnje trgovce, od Konzuma do Bille. Plus izbor domaće kapljice...

Zasigurno će vas zanimati da smo u Nazorovoj vidjeli maloprodajnih cijena "za svačiji džep": od Lambrusco Bianca za 28 kuna po butelji, do Chateau Petrusa (berba '97.) po 9090 kuna, ako i tako dobrostojeći pilci čitaju ovu rubriku. U cjenovni raspon između ta dva vina stat će vam pak dovoljno etiketa za istraživanje, da spomenemo tek neke: J.P. Chenet, Fratelli Martini, Mateus Rose, Blanc de Blancs, Grand Chais de France, Faiveley, Krauthaker, Plenković, Kozlović... (I. L.)

“TEŽINA I MILOST” SIMONE WEIL

Ljeto, doba površnosti, koncentrirano na ono “izvanjsko”, možda vas je već i zamorilo. Ukoliko osjećate da bi vam dobro došlo malo “uzemljenja”, ali onog duhovne prirode, srdačno vam preporučujemo knjigu kratkih misli francuske filozofkinje i mističarke židovskog porijekla, Simone Weil. Knjiga “Težina i milost”, nedavno objavljena kod zagrebačkog izdavača Litterisa izazvala je svojevremeno jako velik odjek u Evropi. Radi se o mislima ove, zasigurno najveće mističarke 20. stoljeća, koje je nakon njene smrti (1943. godine) sakupio i objavio prijatelj Gustave Thibon. Njenu čudesno ogoljenu misao koja je osobit spoj kršćanske teologije i židovske mistike ne morate u potpunosti podržavati da biste se osjećali počašćenim što je imate priliku sresti.

“Rukopisi Simone Weil pripadaju onoj vrsti velikih djela što ih tumačenja mogu samo umanjiti i iznevjeriti”, rekao je Gustave Thibon.

“Treba prihvatiti sva mišljenja, ali ih složiti okomito, svako na odgovarajuću razinu”, rekla je Simone Weil.

I još je rekla: “Velika nesreća koja se svaljuje na ljudska bića ne stvara ljudsku bijedu, samo je otkriva.”

“Težina i milost” je knjiga misli o praznini, iluzijama, mašti, ljubavi, zlu, nesreći, nasilju, slučaju... U njoj ćete prepoznati ne samo moćnu misao, nego i moćan život koji, dok je trajao (svega 34 godine), trajao je u neprestanoj težnji da bude istovjetan sa čistoćom i jednostavnošću misli Simone Weil. (T. G.)

RESTORAN “KOD ŽACA”

Na samom početku zagrebačke Grškovićeve ulice, tamo gdje se Ribnjak penje prema Šalati, postoji jedno “udubljenje u zidu” ispred kojeg svijetli feral i stoji sasvim mala, teško uočljiva, pločica na kojoj piše da se tu nalazi restoran “Kod Žaca”. “Ne trebaju mi velike reklame i panoi”, reći će gazda Žac, “jer se dobar glas o ovoj kući širi usmenom predajom i svi koji trebaju znati za ovo mjesto – znaju za njega. Dragi su mi oni gosti koji ovdje dolaze po preporuci i koji znaju po što dolaze, a ako to nešto znači, vrlo pohvalan tekst o mom restoranu nedavno je izišao u uglednom Financial Timesu. Dok mi prijatelji iz Londona nisu javili za taj tekst, nisam ni znao da je njihov novinar bio ovdje.”

Žacova se kuhinja bazira na mesu, tjestenini, povrću i sirevima: teletina zapečena s camambertom i s dodatkom domaćih kroketa ultimativni je hit, no ništa manje slasni nisu veliki komadi piletine i puretine, pa biftek, onda različite domaće tjestenine s povrćem što na stol stiže izravno iz povrtnjaka Žacove majke, a ne treba zaboraviti ni najbogatiji izbor domaćih rakija koji je moguće naći u zagrebačkim restoranima, jednako kao što bi bilo nepravedno ne spomenuti gazdinu skrb za vrlo širok izbor vina. Izbor jela, pak, ovdje se ne bazira na beskrajnom listanju jelovnika, nego na ugodnom ćaskanju s gazdom, a to ćaskanje nakon desetak minuta stvori vam osjećaj da niste u restoranu već u kući starog prijatelja kojemu je najvažnije da vas dobro nahrani. Taj osjećaj poprilično otvara apetit i hranu zasigurno čini ukusnijom nego što ona objektivno jest. (I. Đ.)

ANTUN TONČI VRDOLJAK

On zapravo spada u likove koje je lakše argumentirano staviti u Zaobilaznicu nego ih stvarno zaobići. Čak bi bilo i izdrživo da se sve svodi na filmsku režiju, područje u kojemu mu se stanovite kvalitete ne mogu osporiti.

Ali, on se miješa i u izbor nogometnog selektora, ima potrebu da javno obznani svoje veselje zbog toga “što nije prošao Slovenac”, baš kao što će se rado odazvati pozivu u bilo koju tv-emisiju za tinejdžere, kao što je recimo HTV-ova “Bljeskalica”, ili nedjeljna popodneva pod različitim imenima... Sjećamo se, nije mu bilo mrsko niti bavljenje navijačkim izgredima, problematikom radnog vremena disko-klubova (“S vlasnicima disko-klubova društvo se mora obračunati!”, Večernji list, siječanj 1995.).

Vrhunac njegove sveprisutnosti u 2004. tek dolazi: dakako, govorimo o Olimpijskim igrama. Tu će ovaj bivši glumac i član Međunarodnog olimpijskog odbora zasigurno odigrati dojmljivu rolu, ako već ne u studijskim razglabanjima o viđenom na sportskim terenima, onda zasigurno pri izboru sportaša koji će nositi hrvatsku zastavu na svečanosti otvaranja Igara. Uostalom, ima li pozvanijeg za tu tešku odluku od olimpijca Vrdoljaka, čijih smo se rasističkih istupa vezanih uz broj crnaca u francuskim reprezentacijama sjetili u prošlom broju Ferala, dok bismo u ovom podsjetili kako je prozivao vaterpolskog trenera Ratka Rudića, koji se kao izbornik Italije na OI u Atlanti 1996. “usudio” poraziti hrvatske vaterpoliste (“Rudiću, tamo dolje kod nas su tvoja groblja! Tamo su tvoji mrtvi i jednom se moraš vratiti. Hoćeš li imati obraza, hoćeš li se moći vratiti?”, srpanj 1996.). Još je gorljiviji bio pred Olimpijadu u Barceloni 1992. godine, kada je – slijedeći politološku tradiciju misli svoje babe Lončaruše - odlučio da plivač Miloš Milošević, unatoč isplivanim olimpijskim normama, nije baš najpodobnije ime i prezime za predstavljanje Hrvatske na svjetskoj smotri sportaša... Pazite, Miloš, i to još Milošević... To nijedan samosvjesni Hrvat i sljedbenik Tuđmanove sportske doktrine - koja kaže da je sport nastavak rata loptačkim sredstvima – ne bi dopustio bez borbe. Borbe za našu ili onu stvar, zapravo je svejedno kako se to poslije nazove. (H. P.)

“VRUĆA PATROLA”

Gospode Bože, one obilaze gradove! One se voze na jet-skiju! Skaču na trampolinu! Natječu se u spravljanju koktela! Plešu s Brazilkama! Traže povratak sentiša u diskoteke! Žongliraju s limunima... Ne kriju svoje tajne: Ana voli svoju guzu, Ksenija ne želi ljetnu avanturu, dok Tina trenutačno razmišlja samo o sadašnjosti. One su, dame i gospodo, “Vruća patrola” Jutarnjeg lista.

Tina, Ksenija i Ana ovih dana obilaze obalu i s fasciniranošću djeteta iz provincije koji prvi put vidi tramvaj otkrivaju čari izležavanja uz more i bazene, plesanja po diskotekama, jedenja škampi i ispijanja pića na štekatima. I ništa više. Kako cure, po svemu sudeći nisu iz provincije, za pretpostaviti je da infantilni pristup ljetnim radostima brižno gaje samo zbog toga što uredništvo to traži, što je uredništvu jako stalo da rajca maštu osiromašenoga čitateljstva koje će s nogama u lavoru poluzatvorenih očiju sanjati o barem jednom danu uz Tinu, Kseniju i Anu, negdje na tako čarobnoj obali, tamo gdje priglupi i veseli domoroci, zajedno s tupastim i razdraganim gostima iz egzotičnih zemalja, danonoćno žderu škampe, loču koktele i plešu uz urnebesno brzu glazbu... Ljetna patrola je, riječju, upravo idealan odgovor kojim ćete neupućenom čitatelju objasniti što to znači kriza u hrvatskom novinskom izdavaštvu. Školski primjer. (V. M.)


________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA