PATTI SMITH: "TRAMPIN" (COLUMBIA)

ZA BARIKADE SPREMNI!

Ako može, ja bih se ovom prilikom pozvala na naučno priznatu činjenicu da je čovjekovo poimanje samoga sebe kontradiktorno i ne podliježe razumu. Naime, o ovome albumu imam dva paralelna i ne sasvim kompatibilna kompleta prosudbi. Prvi dolazi od davnašnje obožavateljice Patti Smith, razočarane predvidljivošću i konvencionalnošću glazbe. Drugi potječe od osobe koja iz tjedna u tjedan po službenoj dužnosti sluša muziku kojoj je najviši zamislivi domet angažman u reklami za mobilnu telefoniju ili gazirano piće. Ona je spremna u stavu mirno salutirati svakoj pjesmi namijenjenoj ljudima, a ne Fanti i Vodafonu.

U prvoj roli na brzaka premotavam staložene adult-rock pjesme i kolutam očima nad ponešto pojednostavljenom viđenju svjetske povijesti, činjenicom da pjesme traju tri puta duže nego je potrebno, te zazivaju Ghandija, Williama Blakea i druge umjetničke i političke velikane u svrhu nadomještanja i legitimiranja vlastitih stavova. Također, ne mogu se oteti dojmu da i u najboljim trenucima, onima kad njezino pjevanje prelazi u grozničavi govor, zamire, i onda se opet zahukta u XXL blues, Patti Smith zvuči kao veoma dobra imitacija, koji put i parodija, same sebe. U drugoj ulozi, srce mi zatitra od radosti kad čujem "Long live revolution - awake, awake!". Ne da sam ljeto planirala provesti na barikadama, ali sama ideja protestne pjesme usred ove velike medijske opsjene konsenzusa zvuči prekrasno.

"Trampin" je u prvom redu protestni album, makar dobar njegov dio nepažljiviji slušatelj može zamijeniti za klasične ljubavne balade. "Radio Baghdad" najupečatljiviji je naslov, strastvena 12-minutna kritika američke politike u Iraku. U njoj, kao i u većini drugih, Patti Smith svoj rafalni, malo nazalni glas koristi više kao oruđe performancea nego u pjevačke svrhe. U konvencionalnijim, melodičnijim dijelovima dolaze do izražaja ograničenja njezinog pjevačkog umijeća, kao i ponešto mlak angažman pratećeg joj benda.

________________________________