Guštaonica



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
26. kolovoza, 2004.

01 / Guštaonica

GUŠTAONICA & ZAOBILAZNICA


25. kolovoza, 2004.

“NA PUTU”

Ako vas ljubav prema poeziji još nije napustila, ako tražite knjigu u čijim ćete stihovima moći osjetiti snagu, prokletstvo i mutnu privlačnost zatamnjenih pjesničkih vizija – dakle, pomalo “klasičarska” obilježja, stidljivo vam preporučamo jedno, oprobano takvo djelo. Radi se o, upravo objavljenoj, drugoj knjizi pjesnika Valenta Vihteliča Zdravčija, “Na putu”.

Iz Vihteličevih stihova kulja njegov život – dubok, nedvosmislen, u tužnoj brutalnosti i bjesnilu, riješen da se obračuna sa svakim, a ponajviše sam sa sobom. Lišen trivijalnosti i patetike, posvećen samoći i – poeziji. Poslušajte:

”To je nametanje, a što je najgore možda i ja to radim vama.

Pa priđite…, il’ da ja dođem tamo, ali kako?!

To smrdi na pretjeranu potresenost, zlo, nevolju i nesreću, prijevaru i grabež s licemjerjem u pozadini i uzbuđenjem po svaku cijenu...”


Valent Vihtelič Zdravči rođen je 1950. u Labinu. Školovao se u Labinu, Zagrebu, Ljubljani. Alternativnim teatrom bavi se od 1970. godine. Jedan je od osnivača “Labinskog dogovora”. Godine 1983. objavio je zbirku pjesama “Sjene nad vodama”. Pjesme su mu uvrštene u antologiju suvremene hrvatskoistarske lirike. Zbirku “Na putu” objavila je MF naklada, Labin, 2004. Vihtelič živi negdje u okolici Labina. (T. G.)

RONJENJE

Ljeto je doba kada, izmučeni cjelogodišnjim argatovanjem, želite napokon uživati mir godišnjeg odmora. A mira ni za lijek; danju graja s plaža, a noću tutnjava ulica vam ne daju pošteno ni oka sklopiti. I vrlo brzo vam pukne film, pa pošaljete ženu, djecu (ako ih imate), prijatelje i tu svu pustu čeljad što vas danonoćno salijeće u tri lijepe, i poželite pobjeći na kakav pusti otok, ili u kakvu malu, skrovitu uvalu. Nemate kaić, a u uvali, čiju je tišinu još prošle godine remetilo samo zapljuskivanje valova o žalo, isti mravinjak kao i u mjestu.

I što sad? Jedino gdje još možete pobjeći je - pod more. A to je bar lako: navučete najobičnije peraje i masku, otplivate malko dalje od tog silnog kvocanja plaže (do dubine mora od 4-5 metara, ne više, ako već niste profesionalci), udahnete duboko i podignete noge visoko, pa uronite u rashlađujuću tišinu plavetnila.

I dosta vam je pustiti očima da se odmaraju na flori i fauni dna: podvodnim grebenima, travama, puževima, ribicama što lagano lelujaju između svega tog. Ako imate sreće, možda naiđete i na kakav potopljeni brod, kao što je stari austrougarski razarač tik do punte Kritule kod Vinišća, na jedva desetak metara dubine. A ako imate dobro oko, pođite na Krknjaše, ili kod Kluda, male otočne skupine nedaleko Drvenika, i nađite koju mušulu, prnjavicu, priljepka... O ukusnim jelima koje možete spremiti čak i od tog, rekreativnog ronjenja, ne treba puno govoriti. O tome se ionako, manje ili više, već sve zna. (S. Đ.)

FESTIVAL ŠANSONE

Sintagma “glazbeni festivali” u Hrvatskoj, u pravilu, zaslužuje a priori svrstavanje u rubriku “Zaobilaznica”, s čime se slaže valjda svatko rođen barem s minimalnom dozom sluha, pa ćemo, zbog nedostatka prostora i motiva za kopanje po smeću, preskočiti nabrajanje svih smotri loših grla koje valja ultimativno izbjegavati u ljetnim mjesecima i spomenuti tek jedan koji svakako valja posjetiti.

O Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku je riječ. Nije to baš savršena priredba, jer se, barem prve večeri kojoj je pribivao autor teksta, u revijalni program znade ugurati i onih koji nemaju šanse složiti šansonu. Ali, zbog svih onih sjajnih interpreta koji su programu dali puni smisao – npr. Massimo - zbog nevjerojatnog ambijenta trga uz šibensku katedralu i, konačno, zbog Arsena o kojemu je suvišno trošiti riječi danas kada se u njega svatko zaklinje, pa ga je najpametnije samo slušati, šibenski je festival priredba koju na neviđeno, uz pripadajuće rizike, već sada možemo preporučiti i za naredne godine. (V. M.)

www.republika-hercegovina.tk

“Ovdje sunce ljepše grije, ovdje zvijezde ljepše sjaju.
Hercegovina, stari rodni kraju!”

Od ovog hita Ive Fabijana u kojem Hercegovinu “sunce ljepše grije” prošlo je mnogo godina tokom kojih se u Hercegovini dogodilo mnogo zanimljivih stvari, ali vijest o jednoj do danas nije ugledala svjetlo dana iako bi na svjetskoj znanstvenoj sceni izazvala bum kojem ne bi bilo ravno ni spuštanje čovjeka na Mjesec. Vjerojatno želeći istražiti fenomen iz Fabijanovog hita, hercegovački su znanstvenici osvojili Sunce i utvrdili da je oker-boje.

Da ovo sve nije zajebancija nekog napušenog lika, može se utvrditi na stranici www.republika-hercegovina.tk, čiji autori traže Nezavisnu Republiku Hercegovinu (skraćeno RHE). Citiramo dio koji objašnjava simboliku njihovog prijedloga zastave rečene republike: “Osnova zastave je trokut, koji predstavlja geografski oblik Republike Hercegovine. Oker-žute je boje, što simbolizira boju hercegovačkog sunca.”

RHE, osim Sunca, imala bi i himnu, glavni grad (Mostar), predsjednika, vladu, parlament, profesionalne oružane snage, službeni jezik (hercegovački!!), a nacionalno opredjeljenje bilo bi “Hercegovac (dodatak: Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Ostali)”. Službena valuta bio bi euro čime bi se, smatraju autori stranice, “izbjeglo nepotrebno trošenje financijskih sredstava na štampanje/tiskanje vlastite valute”.

Registarske tablice RHE, po prijedlogu autora stranice, bile bi crne boje dok bi na lijevoj strani dominirale žute zvjezdice Europske Unije ispod kojih stoji jedno veliko HE iako bi po našem mišljenju, trebala stajati barem dva odvojena zarezom. (V. B.)

SIR I VRHNJE

“Europa. Čemu?” zapitala se, retorički, dr. Milka Lisičar Hann iz Washingotna, u pismu Vjesniku objavljenom u svibnju 1996. godine. Prazninu nastalu iza pitanja, u minulih osam godina razni su hrvatski mislioci popunili najrazličitijim sadržajima. Iz dosta žestoke konkurencije izdvajamo najosebujnije. Po Slobodanu Praljku, iz Evrope možemo samo “povoljnije kupiti kvalitetne uloške za ženske bolesti”; po Tomislavu Nurnbergeru jedina bi prednost ulaska u Evropu bila to što bi robijaši umjesto na Golom otoku završavali na - Alcatrazu!? - dok su po Antunu Vrdoljaku Europejci u Hrvatsku donosili sifilis, a po Maji Freundlich slinavku.

U dugu kolonu tvoraca velikih ideja u malom narodu ovih se dana ponovno ušetao i Nenad Ivanković, famoznim jumbo plakatima na kojima piše: “Evropska unija nije cool, ali sir i vrhnje jesu." Lozinka je pomalo enigmatična, ali razumno je pretpostaviti kako Ivanković štiti kumice s placa koje prodaju domaći sir i vrhnje; u širem smislu prispodoba se odnosi na poljoprivrednike, a potom i cijeli hrvatski narod i sve njegove autohtone proizvode. Među kojima ovakve gluposti na mješavini narodnog i nenarodnog jezika - koja kumica zna što znači cool? - na žalost, trajno bilježe visoku konjunkturu, koju ova i slične rubrike već godinama žele osujetiti; na žalost, bez senzacionalnog uspjeha. “Sve smo dalje od Europe, a sve bliže sebi”, reče Nedjeljko Fabrio. (B. R.)

TURISTIČKI HVAR

Naravno da bi se našlo puno razloga da se Hvar svrsta u susjednu rubriku, ali kako je autor ove bilješke nepopravljivo zakeralo i kako je nesklon trendovskim strujanjima među domaćom i stranom turističkom populacijom, tako će se “najsunčaniji dalmatinski otok” - sasvim opravdano, doduše – naći na ovoj lokaciji što sugerira izbjegavanje u što širem luku. Komercijalizacija svakog raspoloživog komadića hvarske zemlje uzela je takvoga maha da je gotovo nemoguće naći mjesto gdje možete besplatno sjesti, zapaliti cigaretu i čitati novine. Pokušaji tamošnjih ugostitelja, pak, da u dva-tri ljetna mjeseca zgrnu bogatstvo dosegli su stadij potpunoga apsurda, pa ćete najobičniju pizzu – ne osobito jestivu – platiti između pedeset i šezdeset kuna, noćenje u prilično derutnu hotelu koštat će vas 650 kuna, večera s oskudnog švedskog stola u istom tom hotelu stoji 125 kuna, dok će vam hvarski trgovci novcem – a ista je situacija i diljem jadranske obale – za stotinu eura dati najviše između 715 i 720 kuna.

Ta drska pljačka ljudi što se odvija pod firmom elitnog turizma postala je hvarskom specifičnošću, jednako kao što je specifičan odnos tamošnjih ugostitelja prema jadnicima što na rečeni škoj nisu doplovili kakvom luksuznom jahtom: trebate samo jednom osjetiti taj nepatvoreni prezir u ugostiteljskim očima kad u vama prepoznaju klošara domaćeg običnog, a ne milijunaša preplanulog stranog, pa će vam jedan takav pogled biti dovoljan da vam se za čitav život zgadi sva ona čudesna ljepota otoka Hvara. (I. Đ.)


________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA