U svom tekstu "Koji Dževad Karahasan?" Ivan Lovrenović pita o kome on govori onda kad u njegovim napisima stoji moje ime. Koga on to pita? Mene? Čitaoce Ferala? Čovječanstvo naprosto? Svoje autoritete u Dnevnom avazu? Za čitaoce Ferala i čovječanstvo ne znam. Lovrenovićevi autoriteti iz Dnevnog avaza možda bi mu mogli i pomoći, bio bi red da se oni razumiju: avazovci mi pripišu izjavu koju nisam dao kad im zatreba, kao što Lovrenović moje ime pripiše nekoj svojoj utvari kad to njemu zatreba. A što se mene tiče, znam da se nisam spreman baviti ni Lovrenovićem ni njegovim pitanjima. Sve što mi u vezi s Lovrenovićem pada na um, rekao sam obavijestivši ljude do kojih mi je stalo da kad u nekom Lovrenovićevom tekstu stoji "Dževad Karahasan" nije riječ o meni.
Dolazim u iskušenje da primijetim kako pristojni ljudi ovakva pitanja nisu puštali u javnost, nego su ih rješavali u tišini, sami sa sobom. Ne može zaboga pisac pitati publiku o kome govori i na koga misli pod nekim imenom! Ili čovječanstvo, ili kome se već Lovrenović obraća. Ali suzdržavam se i od te primjedbe, mogla bi me navesti da se počnem baviti Lovrenovićem. Lovrenovićem kao predstavnikom "stanovitog tipa ponašanja". A čemu?

-- Dževad Karahasan

“SULTAN ALIJA
PROMUĆURAN JE KARAHASAN
2. rujna, 2004.

Smiješna prepiska! Valja ju vratiti na činjenice. Nakon što sam se u jednom problemskom tekstu o društveno razornoj politizaciji vjerskih institucija u Bosni i Hercegovini (“Sultan Alija”, Feral Tribune, 6.8.2004.) i o šutnji intelektualaca pred tom pojavom, dotaknuo Karahasana kao laudatora reisu-l-uleme Cerića, Karahasan objavi da o Ceriću nije „javno izgovorio niti jednu rečenicu“ i da nije o Ceriću „napisao niti jednu riječ“, pokušavši me bezobrazno proglasiti obmanjivačem. Kada, potom, budem prisiljen doslovno citirati njegovu izjavu iz sarajevskoga Dnevnog avaza, pokazujući da ako već laže Karahasan (u Feralu), ne laže Karahasan (u Avazu), što on čini? Umjesto da svoj problem riješi s Avazom (budući da u parentezi, nježno do neprimjetnosti, tvrdi kako su mu „pripisali izjavu koju nije dao“), on svoju familijarnost s Avazom pokušava prebaciti - na mene! Promućuran je Karahasan, razumijem ja zašto bi on da se pred Feralovim čitateljstvom opere od Avaza (a istovremeno da mu se ovdje, u Sarajevu, ne zamjeri previše), ali zamisao da to radi baš preko mojega obraza, nije samo bezočna, nego je – što je za Karahasana mnogo teže - lišena elementarne logičnosti. Vašarska sljeparija jednom riječju. Dok krupne teme razdrte bosanskohercegovačke duhovne i životne stvarnosti ostaju zapečaćene, vapijući za otvorenim, helioterapeutskim intelektualnim tretmanom.

-- Ivan Lovrenović

“SINDIKALNA MENADŽERIJA
NI NOVCA, NI ROLEXA
2. rujna, 2004.

Čitajući tekst objavljen u Vašem cijenjenom listu broj 987. od 20. kolovoza 2004., na stranicama 18 i 19, pod naslovom "Sindikalna menadžerija" autora Gorana Borkovića, nemalo sam se iznenadio količinom nesnošljivosti koju autor usmjerava prema sindikalnom pokretu u Hrvatskoj i akcijama i namjerama sindikalnih središnjica. Polazeći od pretpostavke da su javne osobe predmet zanimanja šire javnosti, ali i da je obveza novinara i novina iznositi istinu i pri tome biti objektivan, skrećem Vam pozornost na niz neistina, već višestruko demantiranih u raznim medijima, koje je Vaš novinar ponovo, iz tko zna kojeg razloga, izvukao iz "naftalina" i iznio u javnost.
U dijelu gore navedenog teksta stoji:
"Koliko se svake godine slije u URSH-ovu blagajnu nije poznato, ali se zato zna da je početni kapital Kunst stekao prodajom sindikalnih nekretnina u središtu Zagreba još za vrijeme dok je bio predsjednik zagrebačke podružnice SSSH-a. Nakon što je dobio otkaz na tom mjestu, bivšu sindikalnu središnjicu nazvao je ‘komunističkim bastionom’, dok je na ruku nabacio sat Rolex vrijedan više tisuća eura."
Što se tiče nekretnina u središtu Zagreba - njih je prodavao SSSH-a po odlukama svojih tijela, a novac od prodaje ostao je u blagajni SSSH. Boris Kunst tu nije sudjelovao ni u kakvoj podjeli dobiti, a kamoli da je dobio kapital za osnivanje URSH. Baš naprotiv, URSH su prije deset godina osnovali sindikati koji su se odlučili za osnivanje nove središnjice nezadovoljni potezima središnjice kojoj su pripadali, a Boris Kunst i tadašnja logistika radili su prvih nekoliko mjeseci kao volonteri, koristeći za posao svoja privatna sredstva. Da privedemo priču o nekretninama kraju - sva dokumentacija nalazi se u SSSH pa, ako Vas jako zanimaju detalji - tamo ih možete i potražiti.
Nadalje, jezična konstrukcija "komunistički bastion" nešto je što nikada nisam izrekao. I na kraju, famozni Rolex o kojem već godinama slušam, vjerujte zaista bih jednom volio i stvarno staviti na ruku. Zasad, kao i većina radnika i građana Hrvatske, o njemu mogu samo sanjati.
Cijeneći do sada Feral Tribune kao izrazito demokratičan i objektivan list i ne ulazeći u razloge i namjere gospodina Borkovića, nadam se da ćete objaviti ovaj demanti.
Za sve potrebne informacije stojim Vam na raspolaganju.
S poštovanjem,

-- Boris Kunst, predsjednik URSH-a

"SOCIJALNI SKRBOLOCI" (3)
KOMPLOT MOĆNIH
2. rujna, 2004.

Tekst novinara Đikića o "skrbolocima" u Feralu od 30. srpnja predstavlja splet stvarnih činjenica, baziranih na dokumentaciji koju je novinar istinito i profesionalno prikazao i povezao. Stvarna činjenica je također da su Gajski pokrenuli privatni biznis po ulasku u domaćinstvo Cindrićevih, a ne po njihovoj smrti, kao što je gosp. Đikić omaškom napisao.
Pomoćnik ministrice Kosor u osnovnom tekstu izjavljuje novinaru Đikiću da "u opisu njegova posla nije da provjerava ima li neka osoba bliskih srodnika ili nema". U Zapisniku od 9. ožujka 2001. kojeg je na formularu Centra rukopisom sačinila i potpisala službenica Centra izričito je navela postojanje sestre koja živi u Texasu - dakle njima poznata činjenica - da bi se u ostalim dokumentima - Rješenjima, bitnim za sudsku odluku falsificiralo to činjenično stanje izričitim navodima da moja sestra nema bliskih srodnika. Sva ta Rješenja potpisao je gosp. Medunić pa i direktno utjecao na pogrešne odluke Suda.
Pomoćnik ministrice u osnovnom tekstu navodi "slabo se sjećam te priče, ali siguran sam da u tome nije bilo ništa sporno". U svom osvrtu pod "Prešućene činjenice" u Feralu od 13. kolovoza o.g. pomoćnik ministrice se zbog "nedužnih ljudi uvučenih u cijeli slučaj" odjednom sjetio toliko mnogo prešućenih činjenica, poznavanje kojih potvrđuje njegove bliske odnose sa krugom "dobročinitelja". Njegova izjava "da poznanstvo obitelji Cindrić i Gajski traje duže vrijeme, što je i rezultiralo prijedlogom za privremenog skrbnika" je čista laž
Zahvaljujući našem sudstvu i utjecaju zainteresiranih moćnih pojedinaca, kao uknjiženi vlasnik 1/3 roditeljskih nekretnina i vlasnica pokretnina u cijelosti, a koje nisu predmet Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, nemam mogućnost ulaska u kuću mojih roditelja. Glavnina vrijednih pokretnina, nakita, srebrenog posuđa i pribora za jelo, ručnih radova, umjetničkih slika i sl. već je izneseno iz kuće, gotovini od prodaje useljivog dvosobnog stana Cindrićevih u Zagrebu izgubio se svaki trag. Sve upitnim radnjama Centra, neshvatljivim svjedočenjima liječnika i sporošću suda u konkretnom slučaju.
Čitaocima na razmišljanje i donošenje vlastitog suda, te oprez.

-- Lidija Šegvić

OTROVNO NASLIJE
2. rujna, 2004.

U ime Liberalne stranke Split pozivam i predlažem da se konačno stane na kraj očitom i velikom zlu naše splitske regije a koji se zove "Salonitazbetoza".
Šokirani smo i razočarani jalovom učinkovitošću vlasti u suzbijanju ovog zla koji prijeti da svi mi iz bliže okolice Vranjica ponesemo u svom tijelu otrovna igličasta vlakna azbesta.
Tko nam je dao pravo i smijemo li mi svojoj djeci ostaviti u naslijeđe ovu opaku opasnost koja se ukorijenila u samom srcu najljepšega zaljeva na Jadranskoj obali pred pragom Splita, Solina i Kaštela.
Ako smo imali "snage" i "uma" da olako sravnimo Diokom, ekološki čist industrijski pogon pod pritiskom tajkunskih interesa, što nas priječi da to učinimo i sa opasnim Salonitom u Vranjicu.
Neka se tu izgrade hoteli ili pogoni ekološki prihvatljivi te će se samim tim zbrinuti radnici već narušenog zdravlja a onda će se stvoriti i pretpostavke da se taj dio grada privede svrsi i normalnom življenju.
Pokažimo da sazrijevamo za EU i smjesta iznađimo način kako da tu nakaradu uklonimo sa poluotoka "Mala Venecija" kako bi ti stanovnici imali šansu za nešto drugo osim sigurne "Vranjičke smrti".
Potpisnik ovih redaka je bio svjedok dugih i mučnih sudskih rasprava, dok je bio sudski vijećnik, gdje su nesretno oboljeli ljudi tražili kakvu-takvu naknadu, pa time dobro zna kakvo se zlo krije iza te opake bolesti kojoj smo skoro svi izloženi.
Pitamo se tko to ima pravo oduzeti čovjeku pravo na život i čist okoliš a koji mu je ustavom zagarantirano.
Pozivam predstavnike gradova Splita, Solina, Kaštela, Omiša i Trogira, političke stranke, ekološke udruge i sve građane da nam se pridruže u potpisivanju peticije koju ćemo sprovesti a sa ciljem da potaknemo i zatražimo od Vlade RH da se ova opaka tvorevina zauvijek ukloni.

-- Ante Tešija, predsjednik Gradskog odbora Liberalne stranke Split