VRIJEME ZA PJESMU

Kad Muhamed neće brdu, brdo će Muhamedu! Tako je, prije točno dvadeset i jednu godinu, razmišljala grupica bečkih entuzijasta smišljajući kako sugrađane natjerati da obrate pažnju na poeziju. Posvemašnju nezainteresiranost Bečlija za poetsku riječ, odlučili su nadvladati ubojitim oružjem: plakatima. Naime, umjesto reklama u city-light vitrinama na stanicama javnog prijevoza postavljene su pjesme austrijskih pjesnika.

Danas se, osim u Beču, pjesme autora s prostora srednje Evrope mogu pročitati na stanicama metroa, autobusa ili tramvaja u Bratislavi, Budimpešti, Ljubljani, Pragu, Sarajevu i Zagrebu (recimo, ispred Cibone). Prošle godine od domaćih poetesa čast sudjelovati imala je Anka Žagar, dok se ove godine s pjesmom "Svitanje" predstavlja Miloš Đuđević. Cilj akcije "Vrijeme za pjesmu", kako kažu organizatori, prije svega je ukazati na novu, zajedničku Evropu koja čuva svoje povijesne i jezične identitete te usprkos tome stremi zajedničkom cilju: slobodi, ljubavi, iskrenosti međuljudskih odnosa i kritici svijeta koji može biti drukčiji i bolji, društvu u kojem pjesnici neće biti čuđenje u svijetu. (G. B.)

NOVI “GORDOGAN”

Pošto je prostora malo, a u novom dvobroju Gordogana (2-3) dvjesto pedeset i nešto stranica, odmah krenimo s nabrajanjem onoga što se nalazi između korica tog kulturnog magazina. Ergo, tu je opsežan blok o evropskoj studentskoj pobuni 1968. godine, s posebnim osvrtom na tadašnja gibanja među zagrebačkom studentskom populacijom. Tu je potom blok tekstova o genocidu, pa temat o sveučilištu i o tome što će za ovdašnje studente značiti usvajanje i primjena Bolonjske deklaracije, onda nekoliko polemičnih tekstova o licu i naličju humanitarnog djelovanja Majke Tereze, pa drugi nastavak opširnog dosjea pod naslovom "Gay i lezbijska povijest Hrvatske", zatim blok književnih recenzija među kojima se ističe izrazito negativna kritika Nenada Ivića o romanu "Wonderland" Marinka Koščeca i još negativnije intonirani esej Denisa Kuljiša o knjigama Igora Mirkovića i Branka Kostelnika što se bave Novim valom...

Ipak, ako pitate autora ove bilješke, istinski dragulj novog Gordogana jesu četiri kratka pornografska zapisa Bertolta Brechta: "O prilikama – Zaljubljeni iz domišljatosti", "O ljubavi na prvi pogled", "Što se zaista zbivalo u Sodomi i Gomori" i "Ustanovio sam da najčešće postoji dobar razlog...". Dobar razlog da uzmete Gordogan. (I. Đ.)

MORRISSEY: “YOU ARE THE QUARRY”

Kako je ovo ipak Hrvatska, a ne Evropa, album “You are the Quarry” sam namjerno nabavio s nekoliko tjedana zakašnjenja, opravdano smatrajući kako se neće rasprodati. No, što su dva mjeseca u odnosu na sedam godina, koliko je proteklo od prethodnog albuma Stevena Patricka Morrisseya (“Maladjusted”, Island Records, 1997.).

Ali, kako se to već kaže u ovakvim prilikama, čekanje se isplatilo, jer nam je bivši frontman legendarnih Smithsa isporučio pažnje vrijedan album, možda i najbolji otkako se 1987. posvađao sa svojim glavnim kompanjonom Johnnyjem Marrom i započeo solo karijeru.

“You are the Quarry” (Attack Records) ujednačen je album, imun na prevrtljivost glazbenih i općenito estradnih trendova kojima robuje većina njegovih kolega (“They’re so scared to show intelligence, It might ruin their lovely career”), koji Morrisseyevu glazbenu prošlost otvoreno priziva možda tek u jednoj od 12 pjesama (“I Like You”). Sve ostalo zapravo mi otkriva koliko sam bio uistinu naivan kada sam, više puta od 1997. naovamo, pomislio da je Morrissey već arhiviran kao dio prošlosti britanskog popa, kojega su također mnogi već bili skloni sahraniti! Srećom, kako kaže i pjesma koja otvara album, “America Is Not The World”. Još uvijek. (H. P.)

"BIG BROTHER" NA RTL-u

Debilizacija nacije ulazi u završnu fazu: iako smo se uvjerili da veći izbor tv-programa na hrvatskom jeziku donosi tek veći izbor pseudozabavnih, pseudonovinarskih i pseudoglamuroznih sadržaja, dno još nije dotaknuto. Ali, ne brinite: sredinom rujna na RTL Televiziji počinje hrvatska varijanta reality showa "Big Brother", spram kojega će se čak i isprazni Story Super Nova Music Talents Show pokazati kao amaterski pokušaj produkcije stupidnosti. Kao što ste negdje već sigurno pročitali, početak svakodnevnog emitiranja "Big Brothera" zapravo znači da će 12 dobrovoljaca, osebujnih ljubitelja "avanture" po mjeri prosječnog konzumenta industrije zabave, na sto dana useliti u kuću u kojoj su sve prostorije, pa i WC, pod stalnim nadzorom kamera... Ne treba niti sumnjati da će izravno voajeriranje pražnjenja tuđih utroba biti najgledaniji program u televizijskoj povijesti Hrvata. Time će televizija dosegnuti svoj krajnji medijski smisao, a pripadnici rečenog naroda dobiti još jedan dokaz da su ionako, dakako, "još od stoljeća sedmog" ravnopravni pripadnici zapadne civilizacije, u kojoj ovakve gluposti već imaju pristojnu tradiciju, pa makar pobjednici ovakvih kvazinatjecanja ne imali pojma je li Shakespeare bio umjetnik ili možda ipak gladijator. Dakle, kupite Big Mac i Coca-Colu pa nazdravimo svi zajedno u čast društva spektakularnog debakla! (H. P.)

CRNARIĆEVI KONCERTI

Drago Bahun, pionir skrivene kamere, jednom je zgodom na Trgu Republike prodavao nevidljive ribice i tim se jednokratnim happeningom uvrstio u povijest hrvatske dalekovidnice. Za potrebe skrivene Camore, zagrebački rock menadžer Marijan Crnarić već više godina prodaje karte za nevidljive koncerte Rolling Stonesa, Lennyja Kravitza i Metalice, a na jesen ćemo - čitamo po tisku - uživati i u koncertu R.E.M.-a u Zagrebu. Pitanje za dvjesta kuna, uz jocker pola pola, glasi: Vidljivom - Nevidljivom?

Neka, sada, umjesto autora teksta, progovori čisto iskustvo. Na pitanje: “Bi li ti kupio kartu za koncert koji on organizira?”, naš sugovornik I.L. dao je vrlo duhovit odgovor: “Ha ha ha.” Sugovornik zvani Borac, bravurozni šampion pikada, odgovara: “Od njega ne bih kupio ni kartu za tramvaj!” Anketni uzorak s kodnim imenom Đikara odgovorio je metaforički zagonetno: “Njegovo prezime govori sve.”

Kartu - ni za briškulu! (B.R.)

INTONIRANJE HIMNI

Zanimljivo je to s himnama i sportom: za razliku od dopinga, himne su u sportu još uvijek dozvoljene. Iako su daleko štetnije za širenje fair-playa od nekih supstanci s popisa proskribiranih tvari, poput recimo marihuane ili sredstava za liječenje astme. Naime, intoniranje himni, pogotovo ako je riječ o međunarodnim utakmicama, gdje u pravilu himnu "onih drugih" ne možete niti čuti od zvižduka, nažalost puno više pogoduje infantilnom stvaranju ratničke atmosfere obračuna, nastavljanju “rata drugim sredstvima”, negoli željenom obogaćivanju različitostima, a to se izravno kosi s načelima olimpizma, univerzalnosti igre i sportskog zajedništva. Uostalom, zar se itko ikada, osim možda notornog Antuna Vrdoljaka, počeo interesirati za sport samo zato da bi čitav stadion svojim rezultatima primorao na slušanje te i te himne?!

No, himne - osim na olimpijadama te evropskim i svjetskim sportskim smotrama - znaju treštati i na domaćim, ligaškim natjecanjima: tako su čelnici domaće košarkaške lige od svih stvari koje su mogli prekopirati iz NBA-lige uzeli baš tu s intoniranjem nacionalne himne prije svake utakmice. Zamislite svečanog trenutka uoči utakmice između Zrinjevca i Alkara, utakmice o kojoj ovisi tko će na koncu biti šesti; zastava se polako podiže, igrači stavljaju junačke desnice na prsa, na nogama je svih 26 gledatelja, uključujući i čistačice...

U svakom slučaju, trenutak koji ulazi u povijest. Apsurda.

A kad već spominjemo primicanje desne ruke mjestu gdje dobar dio ljudi inače drži novčanik, ne možemo ne primijetiti da je takva navada, po davnoj Tuđmanovoj sugestiji HDZ-ovim lokalnim ograncima, zaživjela u svim hrvatskim sportskim reprezentacijama. Neko vrijeme je toj stranačkoj odluci hrabro prkosio košarkaški majstor Damir Mulaomerović, ali s vremenom kao da je i on odustao... Valjda je čovjek shvatio da je bolje staviti prste ispod lijevog ramena nego dobiti po prstima. (H. P.)