“OBITELJ SOPRANO”

Da se razumijemo: uvrštavanje HBO-ove televizijske serije “Obitelj Soprano” baš u ovu rubriku nije bio motiviran osvojenom nagradom Emmy, za koju je, by the way, već četiri puta bezuspješno bila nominirana, kao ni nekritičnim obožavanjem svega što ima dodira s mafijom. “Obitelj Soprano” je jednostavno dobra serija i odavno je zaslužila naći se u Guštaonici!

Prema novoj programskoj shemi HTV-a, peta sezona ove neromantizirane sage o mafijaškom bossu Sopranu emitirat će se petkom (od 24. rujna) na prvom programu, oko 22 sata. Za usporedbu, američki gledatelji prvu epizodu pete sezone gledali su u ožujku ove godine. Dakle, i ne kasnimo puno. Osim likova na koje smo već navikli, Sopranosima će se pridružiti Tonyjev rođak Tony Blundetto, kojeg glumi veliki Steve Buscemi, poznat iz filmova “Fargo”, “Reservoir Dogs” ili “Dvadeset dolara”. Blundetto izlazi iz zatvora želeći prestati raditi za obitelj i ostvariti karijeru masera. Nove peripetije imat će i Tony, koji nakon razvoda s Carmelom, želi osvojiti svoju nekadašnju psihologinju, šarmantnu dr. Melfi. Ako ste nekim slučajem propustili zbivanja iz prijašnjih sezona, možete ih pronaći na DVD izdanjima. (G. B.)

PROZNI VRHUNCI ANDA

Željka Lovrenčić, magistrica filologije i diplomirana komparatistica književnosti i španjolskoga jezika, izabrala je i prevela osamnaest priča suvremenih pisaca iz triju latinoameričkih zemalja – Čilea, Bolivije i Ekvadora. Ova potonja zemlja zastupljena je, doduše, samo s jednim autorom (Raúl Pérez Torres), Čileanaca je osam (Roberto Ampuero, Réne Arcos Levi, Jaime Collyer, Marco Antonio de la Parra, Ramón Díaz Eterovic, Sonia Gonzáles Valdenegro, Diego Munoz Valenzuela i Antonio Skármeta), dok je Bolivija zastupljena s devet autora (David Acebey, German Arauz Crespo, Adolfo Cáceres Romero, Gonzalo Lema, Edmundo Paz Soldán, Jorge Suárez, Néstor Taboada Terán, Manuel Vargas i César Verduguéz Gómez).

Izbor gospođe Lovrenčić nema pretenziju biti reprezentativan i antologijski, ali mu u svakom slučaju treba skinuti kapu, pogotovo u svjetlu činjenice da se u ovoj zemlji prevodi samo nekoliko južnoameričkih pisaca koji su planetarne zvijezde (Márquez, Llosa, Fuentes, Isabel Allende...). Druga stvar: svaka od ovih osamnaest priča čudesna je na svoj način, ali su pravi biseri “Andskih priča” (Euroknjiga, Zagreb, 2004.) pripovijetke “Južnjačina po nacionalnosti” Néstora Taboade Terána i “Krik u tvojoj tišini” Césara Verduguéza Gómeza koja govori o strahotama diktature u Boliviji. (I. Đ.)

“MIKADO”, ZVEČEVO

Za “Mikado” čokoladu često kažu da nije onako kvalitetna kao nekada, iako se osobno ne mogu sjetiti da je ikada bila bitno drukčija. Pa čak i onda kada je bila najskuplja čokolada u dućanima, koju se kupovalo samo na kraju naročito uspješnih polugodišta, za rođendan, za Prvi maj, Novu godinu i u sličnim svečanim prilikama.

No, tko zna: možda nam je jednostavno prije dvadesetak godina bila draža zato što su joj konkurenciju činile tek “šećerne table”, čokolade za kuhanje, “Životinjsko carstvo”, “Samo ti”, “Volim te”, “Braco i seka” i još neke pretjerano slatke, pa zbog toga i gotovo nejestive čokoladne tvorevine.

Danas, “Mikado” se sve teže nosi s nabujalom konkurencijom čokolada i pralina u kojima je probrani kakao-sastojak daleko zastupljeniji i rafiniraniji, ali Bože moj... Ako ništa, nekad jedna od skupljih čokolada sada spada među jeftinije na policama dućana. Devalvirala je, kakvog li apsurda, baš kao i skup društvenih vrijednosti usred kojih je i iznjedrena.

Razni butko..., pardon, profesionalni gurmani i razmaženi posjetitelji skupih restorana će na “Mikado” i ovu pohvalu (zapravo, više jednom razdoblju negoli samoj čokoladi s rižom što se godinama prodaje u istom dizajnu) najvjerojatnije tek prezrivo odmahnuti rukom, no odmahnut ćemo i mi na njih. A zatim otvoriti “Mikado”... (H. P.)

TOMAC PROTIV TOMCA

Dragi izdavači, trafikanti, tiskari i ostali elementi nakladničkog prehrambenog lanca. Iz čistine našeg dobrohotnog srca upućujemo vam skromni apel da novu knjigu dr. Zdravka Tomca o Franji Tuđmanu - pod naslovom “Zločinac ili spasitelj” - ne objavite, inače ćete mjesecima biti prokazivani, a koji put i grubo denuncirani na našim satiričkim stranicama ili pak (ovo je već neuvijena prijetnja) na stratištu zvanom Greatest Shits!

Dr. Zdravko Tomac u tom rukopisu, naime, izvodi razna čuda - a čudotvorcima je mjesto u “Latinici” ili “Jutarnjoj propovijedi” - a ne među ozbiljnim nakladnicima u koje, vjerujemo, i vi spadate. Evo dokaza, da ne ispadne kako lupetamo: dr. Tomac piše da je Tuđmanova koncepcija bila cjelovita Bosna, ali on u tu koncepciju nije vjerovao jer nije bila realna; što znači da je Tuđman vjerovao u iracionalnosti. Je li hrvatski narod u onom strašnom trenutku vodio luđak? Tomac, nadalje, tvrdi da Franjo Tuđman nije bio vođa zločinačke organizacije nego mirotvorac, ali i na vizitki Al Caponea je pisalo da je “trgovac rabljenim pokućstvom” pa ga je manje ozbiljan sud od haaškog ipak poslao na višegodišnje disanje prosijanog zraka zbog utaje poreza. Tomac nadalje tvrdi da su Tuđmanovi planovi o aneksiji dijelova BiH koji su pripadali Banovini Hrvatskoj bili legalni i legitimni, ako su se nastojali “ostvariti demokratskim političkim sredstvima”, a zašto i kako u demokratska politička sredstva spadaju konclogori, kažnjeničke bojne, razmjene stanovništva i dogovori s Bengalskim Tigrom s Dedinja, mogli bismo saznati u knjizi “Zločinac ili spasitelj” ali kako ćete vi, dragi nakladnički trudbenici, uvažiti naš apel, do tog čudesnog otkrića ravnog lebdenju velečasnog Sudca moći ćemo doći isključivo u pomalo zaboravljenoj varijanti samizdata. Toliko od nas za ovaj put. (B. R.)

IMPORTANNE GALERIJA, ZAGREB

Da je Bog u svome temeljnom planu stvaranja svijeta imao na umu i neku ovozemaljsku socijalnu pravdu, vidi se jasno iz cijelog niza soap-opera od kojih je najpotresnija ona koja se zove “I bogati plaču”, a ni Krležini Glembajevi nisu bili baš neki ambasadori vedrine. Neveselo neumjetničko uprizorenje bogataških patnji u obećanoj zemlji, to jest Hrvatskoj, priredio je ovih dana i gospodin Ćiril Zovko, vlasnik zagrebačke Importanne Galerije, čiji su stanari proteklih tjedana doživjeli kolektivni slom živaca.

Da je nešto trulo u Importanne Galeriji, stanari su prvi put pomislili kad su s velebne građevine počele otpadati mramorne ploče; prva, pa druge tri; potom ih je napao uvijek neugodni ali ovdje posve neočekivani zadah kanalizacije, a samo dno života vlasnici stanova dotakli su u trenutku kada je neki od pažljivijih čitatelja kupoprodajnih ugovora shvatio da se pod “američko-kanadskim standardima” gradnje Importanne Galerije podrazumijeva naplaćivanje površine pregradnih zidova pod površinu stana! Na prvi pogled nebitna sitnica, uz cijenu kvadrata od 3 tisuće eura, vlasnicima najvećih stanova izbila je iz ruku do 50 tisuća eura, to jest, jedan stan pristojne veličine u nekom manje “reprezentativnom” zdanju! Brutto pod netto uz “američko-kanadske standarde” znači muda pod bubrege uz hrvatsku pravnu državu, a to opet znači da je stvar okončana jer, kako kažu u Upravi Importanne Galerije, “to nije zabranjeno a ugovoreno je pa je potpuno deplasirano govoriti o tome...”

Sve to ne bi bilo dovoljno za ulazak u Zaobilaznicu gdje je uvijek oštra konkurencija, ali podatak po kojemu sirotim stanarima Galerije kapljice vode s garažnih stropova talože kamenac po limenim ljubimcima značio je kapljicu koja je prelila i tradicionalno duboku čašu našeg razumijevanja. Ne, zaobiđite skupu Galeriju kada vas betonske ploče, zadah kanalizacije i kamenac mogu pogoditi i u Kozari Boku, by the way, skoro pa džabe... (B. R.)

POVRATAK “FUDBALERKE”

Više od frizure. Nešto kao očitovanje svjetonazora. Isticanje posebnosti, osob(e)nosti u svakom slučaju, nešto kao neprikosnovena desetka na leđima nogometaša. Identifikacija klase, a opet, lagana za održavanje, pogotovo ako vas je Bog obdario prirodno kovrčavom kosom.

Uostalom, što bi drugo bilo nošenje popularne “fudbalerke” i dandanas, kada su modni trendovi odavno zaokrenuli nekim drugim smjerovima? Dokaz zaostalosti, zatucanosti, đikanluka? Ma, dajte... Ako smo u Zaobilaznici, nismo na streljani! Na koncu, nosio ju je i veliki Diego Armando, a to valjda nešto znači.

No, “fudbalerka” je danas postala prava rijetkost, raritetna čak i u provincijama, gdje čak i stari momci, okorjeli neženje, istaknuti strijelci i veznjaci nižerazrednih klubova, pa čak i fanatični ljubitelji zvuka Željka Bebeka, Džo Maračića Makija ili Josipa Pejakovića sve više prate modne trendove, dakako, i na planu frizura. Međutim, zato su tu Veldin Karić i neizbježni Nikolaj Pešalov, koji dostojno čuvaju uspomenu na vremena kada je svaki drugi sportaš, a pogotovo nogometaš, izgledao kao Mehmed Baždarević.

Današnji nogometaši niti tako izgledaju niti tako igraju. Kao da ih sam Bog – kojemu se, doduše, patetično obraćaju nakon svakog krivog dodavanja ili promašaja, a naročito kada ulaze s klupe u igru, pri čemu je križanje sastavni dio rituala – čuva od talenta i svake sličnosti s majstorima koji su u povijest svjetskog sporta ušli s “fudbalerkama” na glavi. (H. P.)