NICK CAVE & THE BAD SEEDS: "ABBATOIR BLUES/THE LYRE OF ORPHEUS" (MUTE)

SIROVI SVIJET

Makar je na posljednjim albumima imao izvrsnih pjesama, a i znao se više no jednom preobraziti u onu rastrganu, režeću rock-nepodobu kakvu pamtimo i volimo, Caveovo generalno skretanje prema "odraslom", komornom kantautorstvu u prvi je plan izbacilo slabosti njegove poezije – repetitivnost i nedostatak intelektualne i emotivne istančanosti Brela ili Cohena, s kojima se rado uspoređuje. Abattoir Blues će stoga razveseliti sve njegove obožavatelje kojima je nedostajao anarhični glamour Cavea kao inkarnacije grijeha u jalovoj potrazi za iskupljenjem.

Obilježen dekadentnom elvisovskom produkcijom i obilno garniran gospelom, prvi od ova dva izdanja nudi apokaliptični, sirovi svijet u kojem je njegov glas, poput čas bijednog čas bijesnog Goluma u paklenom kabareu, suprotstavljen vokalnoj vertikali gospel-zbora. The Lyre Of Orpheus je orijentiran k bluesu i srodniji njegovim novijim radovima. Pjesme su baštinile poznate karakteristike – epistolarna forma, obilato korištenje biblijskih likova i jezika te sklonost da u prosjeku jedna od pet "babes" kojima se zdvojan obraća svrši zatučena tupim predmetom.

Neka od tih obilježja već su dobila karikaturalne dimenzije. Šumsko-pastoralna metaforika raširila se na sve naslove, a neke je bogme i toliko obrasla da se pjesma pod njom sasušila. Rado bih nabrojala floru, faunu i prirodne fenomene koji haraju tekstovima (uz tradicionalne snjegove, vjetrove, polja i neba zastupljeni su insekti, gmizavci, ribe, pjevice svih vrsta te obilje sisavaca među kojima i pingvini i majmuni, a stabla i cvjetnice klijaju odasvud), ali taj bi pothvat debelo nadišao predviđene gabarite ovog teksta. Oba albuma sadrže pošten broj jako dobrih pjesama, i, kad bi se izbacile one koje su tek razmještene stare skladbe, dobila bi se izvrsna kolekcija i pritom izbjegla nepopularna i, ruku na srce, rijetko opravdana forma dvostrukog albuma.

________________________________