JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ: "RAZLIČITE LJUBAVI", KONZOR, ZAGREB, 2004., I "VRIJEME VRTNIH STRAŠILA", BUYBOOK, SARAJEVO, 2004.

BOG NA SPAVANJU

Nova zbirka pokazuje da se i Dautbegovićka priključuje trendu narativne stvarnosne poezije koju su u proteklih desetak godina afirmirali mladi pjesnici, međutim, asimilirajući formalne inovacije pozajmljene od aktualnih trendova, Dautbegovićka ostaje samosvojna, s prepoznatljivim autorskim rukopisom. Knjiga izabranih pjesama pokazuje, pak, da je ona imala dugi razvojni put, da su njezine prve tri dobojske zbirke samo svojevrsna priprema, uvod u jednu blistavu pjesničku karijeru...

Za razliku od nekih mlađahnih književnih zvijezda, čiji je transfer iz Bosne u Zagreb u prvoj polovici devedesetih bio u žiži medijske pozornosti, dobojska pjesnikinja Jozefina Dautbegović (r. 1948.) u Zagrebu se pojavila tiho, izgubljena u masi anonimnih izbjeglica koja se tih dana slijevala u glavni grad. Za sve nas dotad posve nepoznata pjesnikinja, svrnut će na sebe pozornost svojom prvom zagrebačkom zbirkom Ručak s Poncijem, objavljenom u Meandru 1994. Bilo je to vrijeme kad je hrvatska poezija njegovala pojačani domoljubni ton, a u tom "hrvatskom ratnom pismu" koje zazivlje osvetu i bodri hrvatske ratnike mogu se naći i stihovni uzorci istinskih bardova poput Mihalića i Šoljana.

Pjesme Jozefine Dautbegović nisu imale ništa zajedničkog s takvim militarnim domoljubljem. One su govorile o izbjegličkoj stvarnosti, osjećaju samoće, o gubitku zavičaja (Bosna, Izbjeglička, Druga izbjeglička, Domovina u koferu), opisivale su krvavu bosansku zbilju u kojoj nestaju simboli kulturnog naslijeđa, duboko urezani ne samo u nacionalnu već i u osobnu emotivnu memoriju (Dan kad je samostan s Plehana selio na nebesa). Dok je pisala o tim temama, glas Jozefine Dautbegović nije drhtao u domoljubnoj i osvetničkoj ekstazi; njezin se iskaz odlikovao rafiniranošću slika, dubokom, istinskom spiritualnošću koja ne zazivlje "našeg" Boga i "naše" anđele da zarate s "njihovima", nego im se obraća u dubokoj potrebi za kontemplacijom i nalaženjem duhovne ravnoteže u zlim vremenima.

Izbjeglički kofer

Dautbegovićkina Domovina u koferu ostat će zasigurno u povijesti hrvatske književnosti kao najdojmljiviji pjesnički zapis o tim ratnim danima. Običan prizor raspremanja izbjegličkog kofera u sobi nekog hotela koji je određen kao privremeno boravište ("Pažljivo slažem kanton s bijelim košuljama / kanton šarenog rublja polažem / jedan kanton za prljavo određujem / razdijelim ostatke / Zaključam ormar bilo kojeg hotela / i s ključem među dlanovima / razbaštinjena / na rubu tuđeg kreveta dugo plačem / Iziđem li među prijatelje koji imaju domovinu / tješe me ravnajući mi Dinaru među obrvama / Plivine slapove zaustavljaju papirnim maramicama / ja ne plačem samo me peče sol iz domovine / ispod kapaka"). Izvrstan primjer kako opis obične radnje uspjelom metaforizacijom prerasta u impresivnu sliku stapanja pjesničkog subjekta s izgubljenom domovinom. Tako intenzivne emocije, a nimalo lažnog pathosa i domoljubnog kiča; još od pojave Vesne Parun nije u hrvatskoj književnosti bilo pjesnika koji zna tako izvorno i snažno govoriti o emocijama.

Šaka kamičaka

Sa zanimanjem je očekivana sljedeća Dautbegovićkina knjiga, bar u onom malom krugu čitatelja koji pasionirano prate zbivanja u hrvatskoj poeziji. Hoće li ona i dalje ostati u temama ratne traumatiziranosti, anksioznosti, pokušaja nalaženja smirenja u sferi spiritualnosti? Nije li dojmljivost njezinih pjesama ipak bila determinirana visokim emotivnim nabojem povijesnog trenutka, koji je u njoj našao pogodnoga pjesničkog medija? Može li ona jednako uvjerljivo govoriti i o drugim, "mirnodopskim" temama. Knjiga "Prizori s podnog mozaika" objavljena 1997. pokazala je da Jozefina Dautbegović može pjesnički snažno govoriti i kad napusti teme u kojima ima prirodnu prednost onoga tko je na vlastitoj koži iskusio destruktivnu energiju rata.

To je zbirka koja se bavi iskustvenom vizualnošću svijeta što okružuje lirskog subjekta; većina pjesama ima stoga već i u naslovu leksem "prizor". Pjesnikinja je zaokupljena prolaznošću prizora, trošivošću i trošnošću materije. To je ponajbolje indicirano u naslovnoj pjesmi knjige koja počinje opisom prizora s drevnog mozaika i završava pitanjem što će ostati od užasa kojim je taj prizor ispunjen, hoće li ostati samo šaka kamičaka u ruci nekog istraživača koji će pokušati rekonstruirati motiv? Ta vrsta metapoetičkih i filozofskih pitanja, o smislu čovjekova postojanja i smislu umjetnosti provlači se kroz čitavu knjigu. Za razliku od pjesnika razlogovskog naraštaja koji su se bavili istim tim pitanjima, ali ostajući uvijek na razini apstraktnog jezika koji vodi podrijetlo iz filozofijske esejistike, Dautbegovićka polazi od prizora iz svakodnevnog života (ponekad i tako banalnog kao što je kupovanje krumpira na tržnici) da bi nekom spretnom metaforom cijeli taj prizor situirala u sferu spiritualnog ozračja.

Dalo se naslutiti da se Dautbegovićka u tim pjesmama oslanja na Šopovu spiritualnu poeziju, na njegovo traganje za prisustvom Krista u svakodnevici malog čovjeka. Međutim, sljedeća knjiga "Božja televizija" (2001.) pokazat će da Dautbegovićki nije svojstvena bogobojazna predodžba odnosa Boga i čovjeka. Već u uvodnoj i naslovnoj pjesmi Božja TV ona će se duhovito poigrati religijskim stereotipima predočujući antropomorfiziranu viziju Boga koji sjedeći u mekim oblacima mijenja kanale na svojoj televiziji ("U svijetu se svašta događa / mora da mu je život vrlo uzbudljiv / neki mu zavide i misle kako je dobro biti Bog / i pitaju se kolika li mu je tek satelitska antena / kad je tako dobro informiran // A ja vjerujem da on to sve lijepo isključi / navuče zastore / i zaspi snom pravednika / kao što Bog zapovijeda."). I u pjesmi Jedan prilično dobronamjeran Bog na sličan je način, s notom dobroćudnog humora, Bog predočen za kompjutorskom tipkovnicom, kao "dobronamjeran, ali vrlo zaboravan Bog", "nagluh i prilično tvrdoglav" u strahu od "virusa u svemirskom računalu"; neposlušnoj pjesnikinji on prijeti kako će je reprogramirati. A nju brine da Bog zadrijemaši slučajno ne pritisne delete. Ta zbirka tematizira širok raspon pojava iz svakodnevnog iskustva pjesnikinje: od tjelovježbe i šminke do ljubavi i bolesti; ma koliko prizori i fenomeni bili obični, u Dautbegovićkinoj pjesničkoj vizuri ne postaju banalnima.

Dobojske zbirke

Ove godine pojavile su se dvije nove Dautbegovićkine knjige koje je definitivno potvrđuju kao jedno od najvažnijih imena suvremene hrvatske poezije: u izdanju zagrebačkog Konzora objavljen je reprezentativni izbor iz njezina cjelokupnog pjesništva (autor izbora Tonko Maroević; autorica predgovora Tea Benčić Rimay), a u izdanju sarajevskog Buybooka objavljena je nova zbirka "Vrijeme vrtnih strašila" (koja je uključena i u Konzorovu knjigu izabranih pjesama). Nova zbirka pokazuje da se i Dautbegovićka priključuje trendu narativne stvarnosne poezije koju su u proteklih desetak godina afirmirali mladi pjesnici. Njezin je stih postao dug, nalik proznom retku, gotovo su sve pjesme sižejizirane, zasnovane na pričanju neke elementarne priče ili su, pak, poput pjesme Trag realizirane u formi mini eseja. Također nalazimo i nekoliko duljih pejzažnih pjesama posvećenih Ohridu i Korčuli.

Međutim, asimilirajući formalne inovacije pozajmljene od aktualnih trendova, Dautbegovićka ostaje samosvojna, s prepoznatljivim autorskim rukopisom. Knjiga izabranih pjesama pokazuje da je ona imala dugi razvojni put, da su njezine prve tri dobojske zbirke samo svojevrsna priprema, uvod u jednu blistavu pjesničku karijeru, ali dobro je da konačno možemo dobiti uvid i u tu fazu njezina pjesništva.

Što reći na kraju? Čitajte Dautbegovićku!

________________________________

U svojoj novoj knjizi firentinski profesor Giuseppe Pallanti bavi se misterijom Mona Lisinog osmijeha, to jest, on tvrdi da je otkrio tko je, zapravo, bila Leonardova Mona Lisa. Pallanti pripovijeda priču o Lisi Gherardini koja se rodila u Firenci u svibnju 1479. Lisa se udala za Francesca del Gioconda i postala model slikaru Leonardu da Vinciju. "Lisa Gherardini živjela je između Firence i Chiantija u Toskani. Budući da i ja potječem iz te pokrajine, odlučio sam ispripovijedati njezinu priču", rekao je Pallanti. Pallanti u knjizi objašnjava da je poznata firentinska obitelj Del Giocondo bila vrlo bliska obitelji Medici i Da Vinciju, te pokušava rekonstruirati život Lise i njezina muža. "Koristio sam se arhivskom dokumentacijom. Nisam pisao roman."

MARIANNE MITHUN: "THE LANGUAGES OF NATIVE NORTH AMERICA", CAMBRIDGE UNIVERSITY PRESS, 2004.

Indijanci su na američku kulturu imali veći utjecaj no što se to ponekad čini, veli lingvistica Marianne Mithun autorica knjige “Jezici starosjedilaca Sjeverne Amerike”. Kajak, mokasina, tomahawk, squaw – indijanske su riječi koje su se udomaćile ne samo u engleskom već i u hrvatskom jeziku, te u mnogim drugim jezicima. Marianne Mithun kaže da su prvi europski doseljenici morali “posuđivati” indijanske riječi – trebalo je naime imenovati, odnosno opisati potpuno nove poljoprivredne kulture ili zemljopisne pojmove. "Ploveći rijekom Svetog Lorenca, jedan od prvih istraživača Novog svijeta, Jacques Cartier, morao je pitati ljude na koje je nailazio: 'Gdje se nalazim?', 'Gdje smo mi to sada?'. Mohikanci su mu odgovorili riječju koja je zvučala kao 'ganada'. Cartier ju je zapisao – 'Znači nalazimo se u Kanadi'. Riječ 'Ohio' je iz rječnika Irokeza, a znači velika rijeka. Kentucky – također ime jedne današnje američke savezne države – znači na indijanskom prerija, livada."

DAVID MITCHELL: "CLOUD ATLAS", SCEPTRE, 2004.

Mitchell je s ovim svojim romanom, prema očekivanjima, a i procjenama kladioničara, nedavno ušao u najuži izbor za osvajanje prestižne britanske književne nagrade "Man Booker Prize For Fiction 2004". "Cloud Atlas", kojeg je kritika označila kao "vrtoglav" i "veliki roman", nudi šest međusobno slabo povezanih priča u različitim vremenima, a počinje i završava u 19. stoljeću. Upitan što mu znači pisanje tako složene knjige, 34-godišnji Mitchell je izjavio: "Shvatio sam da bi sljedeći put možda trebao koristiti linearnu naraciju." Mitchell je rođen 1969. u Lancashireu, studirao je englesku i američku književnost, godinu dana živio je na Siciliji, a onda je osam godina u Japanu studentima tehničkog fakulteta u Hirošimi predavao "osnovni" engleski jezik...

D. VUKOREPA