LUBENICE NA CRESU

Ako spadate među sretnike koji su 'odali po famoznim creskim Lubenicama, uzgor i uzdol i po žalu, nemojte olako pomisliti da se u njima ne može svjetski uživati i kad se gledaju slike. Pa makar vam to tvrdio i jedan od onih koji si još nije priuštio direktni, empirijski doživljaj... Ovaj put je, dakle, posrijedi listanje slika, točnije fotografija, najtočnije netom objavljene fotomonografije autora Dražena Lapića, Waltera, Tomislava Rastića i Željka Jelenskog, s naslovom "A u Lubenicama Lubenice", koja je prije ukoričavanja doživjela izložbu u samim Lubenicama, i koju je ovog ljeta vidjelo dvadesetak tisuća posjetilaca, čime se svrstala u kulturni događaj godine par exellance.

Osamdesetak fotografija različitih formata i tehnika, veduta, detalja i likova, na trenutke mističnih prizora maloga i netaknutoga otočkog povijesnog mjesta, koji doslovno oduzimaju dah, nude posve samostojeće iskustvo što su ga četvorica umjetnika snimali te posredovali tokom čitave jedne godine, da bi jednoga zimskog dana bili čak podareni i snijegom... Tako da se može drsko ustvrditi da oni koji nikad nisu golim okom vidjeli Lubenice, mogu s jednakim zadovoljstvom kao i tamošnji stalni hodočasnici konzumirati ovo ukusno dizajnirano izdanje Centra za održivi razvoj - Ekoparka Pernat, opremljeno pratećim tekstovima i mapom Lubenica. Što je, uostalom, obavezna karakteristika svake prave fotomonografije. (I. L.)

BEOGRADSKA “GRAND KAFA”

U Hrvatskoj prevladava mišljenje da su proizvodi koji dolaze iz Srbije, a koji zaslužuju uvrštenje u ovu rubriku, uglavnom onakve vrste kakvu euro-skeptičnim Hrvatima nudi Nenad Ivanković na plakatima svoje stranke "Samostalnost i napredak": sir i vrhnje, kulen i pršut, kajmak i marmelada… Da je riječ o najobičnijoj predrasudi, svjedoči jedna od najboljih kava koja se pojavila na ovim prostorima. Riječ je o “Grand kafi”, proizvođača Grand-proma iz Novog Beograda.

Na popratnoj deklaraciji napominje se da je “Grand kafa” "ekskluzivna mešavina mlevene kafe ekstra kvalitete od probranih vrsta kafe sa plantaža Indije, Srednje i Južne Amerike". I zaista, tko god je napravio mješavinu, učinio je dobar posao, jer nije ni kisela, ni gorka, ni bljutava kao većina crnih ili, bolje rečeno, turskih kava. “Grand kafa” je kava za maksimalno uživanje i kako tvrde proizvođači, služi "za mudre razgovore i svaki uzlet duha, za ljubitelje malih rituala i rađanje velikih ideja". Zato, ako ste u prilici nekako doći do "Grand kafe", svakako je kupite i odmah skuhajte, po mogućnosti ujutro, pa s dragom osobom mudro razgovarajte ili se jednostavno, kao što to u reklami rade Dragan Nikolić i Milena Dravić, jednostavno prepustite uživanju u čarima kave grand imena i okusa. (G. B.)

GOODYEAR LIGA

Kada je prije tri godine ustanovljena, nema tko joj se nije protivio: od raznoraznih čelana i jovića ovdašnje novinarske scene, valjda zabrinutih za državni suverenitet kojeg bi jaka košarkaška liga mogla oslabiti; pa do čelnika KK Split i KK Zadar, koji su isticali privrženost (jedno)nacionalnom prvenstvu i uvrijeđeno izjavljivali kako će oni radije igrati “s madridskim Realom” nego li s klubovima s one strane Drine.

Tri godine nakon ustanovljavanja Goodyear lige, Zadrani s madridskim Realom mogu zaigrati tek milošću velikog Bože Maljkovića, i to isključivo u prijateljskoj utakmici (samo tako se može objasniti zadarski minus od “skromnih” dvadesetak koševa), a upravo im je Goodyear liga, baš kao i Splićanima te u međuvremenu ojačalim Šibenčanima – doslovno jedini izlaz u Evropu, od koje se već godinama nalaze na pristojnoj udaljenosti od kojih dvadeset, trideset poena razlike po utakmici. Nitko od spomenutih niti ne pomišlja na odustajanje od natjecanja u Goodyearu, jer bi u suprotnome dvorane mogli slobodno prepustiti nekome tko u njih pouzdano može privući više od dvadeset gledatelja tjedno. Recimo, uzgajivačima cvijeća, pasa ili mačaka.

Unatoč sve brojnijim komplimentima stručnjaka, koji Goodyear već uspoređuju s nekad respektabilnom jugo-ligom, javna televizija u Hrvata će se i ovog listopada, studenoga pa sve do kraja lige praviti kao da se ona niti ne igra. Dakle, ignorirati je, obznaniti rezultate kola prije superzanimljivih izvještaja s kuglačkog i streličarskog prvenstva. Ali, znaju na Prisavlju što rade: pa bolje je subotom prenositi dosadne utakmice domaće nogometne lige. Zašto? Pa kad Hrvati tu i dožive neki uvjerljiviji poraz, ne dožive ih barem od mrskih Srba i sve mrskijih Slovenaca. A u tome i jest viši smisao sporta, zar ne. Eto, ako meni ne vjerujete, pitajte Miću Dušanovića ili Slavka Cvitkovića! (H. P.)

NDH REVIVAL

Stvar je toliko učestala da kandidira za Guinnessa. Jasno, samo ako ćemo se šaliti. Inače, stvar je za psihijatrijski kauč.

Dakako, govorimo o masovnom NDH-revivalu, koji neprestano prelazi iz jedne u drugu fazu groteske, ali bogme ne jenjava. I poput reaktualiziranih modnih trendova, ima vremeplovni učinak, pa nikako ne dopušta da i Hrvatska napokon postane punopravna sudionica relevantnih zbivanja u 21. stoljeću.

Doduše, izraze ustašonostalgije – od onih na nogometnim stadionima, pijanim dernecima, Thompsonovim koncertima pa do onih uramljenih, zalijepljenih na automobile i kamione ili ispisanih na spomen-pločama, kojekakvim spomenicima i sl. – danas službeno osuđuje čak i HDZ. Više ili manje uvijeno, od njih se ograđuje čak i HSP. Ali, jasno, samo dok se ne isključe kamere, dok ne krene “E, moj narode” ili dirljiva saga o “kamenim genima”, janjetina napokon počisti sa stola sva ona predjela, a sa svih strana zaječi gromoglasni ha-ha, što zapravo – poslušajte malo bolje – odjekuje kao smrtni smijeh. Nešto kao en-de-ha-ha. (H. P.)

ZG OBILAZNICA

S vremena na vrijeme, slobodni smo vam u ovoj rubrici ponuditi i stanovite tzv. servisne informacije, od onih što ih za to plaćeni državni servisi iz nekog teško objašnjivog, ali tradicionalnog razloga, zadržavaju za sebe. Upravo u području prometa i veza, tako smo više puta upozoravali na dubiozne vlakove, trajekte, ceste, aerodrome, tramvaje, skutere i koturaljke, no ovaj put ćemo zapravo samo reinterpretirati jedan svježi apel Hrvatskog autokluba, kojim se vozače moli da na proputovanju uz hrvatsku metropolu, mimo svake prometne logike, ipak koriste pravce kroz grad.

Naime, obnavlja se dobar dio zagrebačke obilaznice, pa se kolone na istoj znaju rastezati na više kilometara, te je doista uputno da makar prođete kroz Zagreb, ako vam se u njemu već ne da zadržavati. Iz istog razloga ovdje bismo dodali i autoput Zagreb-Karlovac, što se dijelom također obnavlja, kao i Staru karlovačku cestu, koja je kao alternativna prometnica već preopterećena, no da vas na putu između te dvije točke upućujemo na Sloveniju, ili npr. krivulju Zagreb-Sisak-Glina-Vojnić-Slunj-Gornje Primišlje-Tounj-Ogulin-Bosiljevo-Rijeka, bilo bi možda ipak prepreuzetno, gotovo poput zastupanja linije Karlobag-Karlovac-Virovitica.

Stoga zasad samo na rečenu obilaznicu dodajemo fatalni prefiks "za", dok inače - kad je s njom sve u redu - ta dva slova i to značenje ipak bolje pristaju gradu i grebu što ga naša prometnica uredno zaobilazi, tako skladno da bi je po završetku radova trebalo staviti u susjednu rubriku. (I. L.)

NAŠE GORE LISTOVI

Zanimljiv je uređivački trend požutjelih hrvatskih tiskovina koje, svakog tjedna, otkriju po jednog našijenca koji je uspio u svijetu, a pamti hrvatske korijene. Pa se jednoga dana u orijašu Hulku otkrije nekakav hrvatski praotac; potom nam u Pulu dođe John Malkovich (deda - Hrvat), onda se netko sjeti Karla Maldena čije je pravo ime Karlo Mladenović, onda se u junakinji soap opera Gabrieli Spanich otkrije solidan komad hrvatskih gena, koje netko - u međuvremenu - otkrije i u Maradoni, a kako je Maradona zaboravljeni as, onda se, opet, netko prisjeti da je i Zlatan Ibrahimović umalo fasovao hrvatsku putovnicu, kuku i lele... I sve pravo na naslovnu!

“Kužiš, to ti je piramida, to ti je danas postala vijest koja bi zasjenila i otkrivanje lijeka protiv AIDS-a” - jadikuje u brzoglasnoj subesjedi resorni urednik, “to ti je danas paradigma. A paradigma vrti gdje burgija neće...”

“Ima li” - zapitao se svojedobno Marko Matić u intervjuu sa Željkom Olujićem, “nas Hrvata dovoljno da pobijedimo, na neki način, i Ruse, i Engleze, i Francuze, i sebe?”

“Ima nas” odvraćamo mi, čitatelji žute štampe, “Uz Hulka, Maradonu i Ibrahimovića, ima nas dovoljno da pobijedimo i njih, i šefa, i stanicu, i onih šest kilometara pruge...” (B. R.)