THE THRILLS: "LET'S BOTTLE BOHEMIA" (VIRGIN)

PRERANA RUTINA

Samo godinu nakon hvaljenog i uspješnog prvijenca So Much for the City, dublinska petorka The Thrills izdaje drugi album, s kojim vrlo malo odstupa od glazbene šprance zacrtane na prvom. Radi se o ugodnom, ekspanzivnom rock zvuku, koji mnogo duguje Brianu Wilsonu, i neobično je vedar, da ne kažem sunčan, za bend koji dolazi iz grada u kojem 300 dana godišnje pada kiša, a temperatura u ljetnim mjesecima doseže vrtoglavih 20 stupnjeva. Promjene se očituju više u stavu nego u muzici. Novi je album snimljen u Los Angelesu i, osim falšeg američkog naglaska kakav nije zabilježen na nosaču zvuka od vremena Stonesa, sadrži potpuno novi karakter.

Pjesme sa žalom i rezigniranošću govore o nestalom i izgubljenom, kao da se grupa nalazi na zalasku monumentalne, a ne na početku perspektivne karijere. Karakteristična mladenačka ćudljivost prepustila je mjesto znalačkoj blaziranosti kakvu su nekada rock izvođači dosezali tek nakon četvrtog albuma, treće svjetske turneje, druge supruge i prvog overdosea. (Pazi naslove: "Faded Beauty Queens", "Tell Me Something I Don't Know", "Found My Rosebud", "Our Wasted Lives"). Ah, ta današnja mladež. Album počinje trima izvrsnim, čvrsto definiranim pjesmama, među kojima se posebno izdvaja singl "Whatever Happened To Corey Haim?", funky posveta zaboravljenoj zvijezdi.

No, nakon njih postaje jasno da je West Coast zvuk sa zgodnim soft rock refrenima i Rod Stewart-vokalom jedini obrok na meniju, pa, iako mudro sažet na LP format od 35 minuta, album postaje monoton jednom kad prijeđe na bezličnije pjesme, a da pri tom malo mijenja u dinamici i zvuku. Unatoč tome, vidi se da je trud grupe na ovome albumu usmjeren u dobrom pravcu – ka ispuhivanju pregolemih stadion-rock kompozicija na neke humanije dimenzije, dodavanje promišljenih instrumentalnih detalja i probijanje rutine u koju su, sukladno svojoj ubrzanoj evoluciji, prerano upali.

________________________________