ĐIR PO ZIDINAMA

Došli ste u jesenji Dubrovnik; što činiti nakon što prošetate Stradunom, popili ste kavu u Gradskoj kavani, “Taliru”, “Trubaduru”? Temperature jesu ugodne, ali ipak ne i za kupanje. Predlažemo, odvojite sat, dva i učinite đir po gradskim zidinama. Šetat ćete impozantnim fortifikacijskim zdanjima, među najočuvanijima u svijetu, i upoznati čudesno umijeće onodobnih graditelja koji su bastione, kule, tvrđave, predziđa, puškarnice... podizali od 14. do 17. stoljeća, zaokružujući time sistem gradskih utvrda čime je Dubrovnik uglavnom dobio današnji opseg i površinu.

Ne propustite, naravno, dulje se zadržati u dominantnoj kuli Minčeta, na sjeverozapadnoj strani zidina, prošetajte taracama Bokara blizu Vrata od Pila, fotografirajte se na Svetom Ivanu koji dominira starim portom, podno Revelina u Vratima od Ploča popijte kavu. Ako vam još nije dovoljno – savladajte skaline do Lovrjenca, možda se susretnete s nekim od Shakespeareovih likova koji su prostore tvrđave "prisvojili" davnih pedesetih godina prošloga stoljeća.

Nakon svega ćete, naravno, biti umorni, ali i zadovoljni, jer ste upoznali zdanja s kojih se tijekom bogate dubrovačke povijesti malo ratovalo. No, uz njihovu se pomoć, kako to kaže Slobodan P. Novak, “slobodu lakše kupovalo, a zbog tih se zidina u amfiteatru grada lakše i pjevalo, lakše ostavljalo književne tragove”. (L. B.)

NOAM CHOMSKY: “KOBNO TROJSTVO”

Otprilike u isto vrijeme kada je izraelski Kneset teškom mukom donio odluku o povlačenju osam tisuća židovskih naseljenika iz Pojasa Gaze i dijela Zapadne Obale, u Hrvatskoj je objavljena knjiga “Kobno trojstvo – Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci” Noama Chomskog (Profil, Zagreb, 2004.). U pravoj poplavi knjiga velikog američkog lingvista što je posljednjih godina preplavila Hrvatsku, “Kobno trojstvo” ima posebno mjesto. Riječ je o jednoj od “najambicioznijih dosad napisanih knjiga o sukobu između cionizma i Palestinaca koja prepoznaje središnju ulogu Sjedinjenih Država”, kako je napisao autor predgovora Edward W. Said, dodavši da je Chomsky napravio “nepopustljiv prikaz ljudskog nepoštenja, pohlepe i intelektualne izopačenosti”. U deset poglavlja, autor je analizirao odnose između Izraela, SAD-a i Palestinaca. Osobito se osvrnuo na “porijeklo 'posebnog odnosa'” između Amerike i Izraela. Chomsky iznosi kako je od 1978. do 1982. Izrael od SAD-a dobio 48 posto ukupne vojne i 35 posto ekonomske pomoći namijenjene svijetu. Zauzvrat, Izrael pomaže SAD-u u kontroli naftnih rezervi na Bliskom istoku. Chomsky, također, beskompromisno razotkriva propagandne sustave kojima su se te dvije države služile ne bi li uvjerile zapadnu javnost kako je problem u Palestincima koji ne žele prihvatiti nikakav mirovni plan.

Na kraju opsežne knjige, nalaze se karte s prikazom židovskog naseljavanja na područjima Gaze i Zapadne Obale, kao i kronologija izraelskih osvajanja palestinskih područja. Sve u Svemu, Chomsky je napisao “veliku i važnu knjigu koju moraju pročitati svi koji se bave javnim poslovima”, kako je ustvrdio i Said. (G. B.)

“SARDININE” KONZERVE

Kažu da se u Hrvatskoj godišnje troši jedva oko 8 kilograma ribe godišnje po stanovniku. I tu, dakako, kao i u toliko drugih stvari, zaostajemo za prosjekom zemalja EU, gdje na svakog stanovnika otpada duplo više ribe i ribljih prerađevina u istom vremenskom periodu.

No, kada je riječ o tvornici ribljih prerađevina "Sardina" iz Postira na otoku Braču, i kvaliteti njezinih proizvoda (bilo da je riječ o filetima skuše, tune, srdele ili tunj-salati sa šampinjonima; sve to u biljnom ili maslinovom ulju) zaostatka za toliko žuđenom Evropom gotovo da i nema. "Sardina", jedna od tek nekoliko preostalih tvornica ove vrste, ekskluzivna je i po tome što još uvijek spada u rijetke domaće proizvođače koji većinu svojih proizvoda izvoze, koliko god to tečaj precijenjene kune i HDZ-ova uvozna orijentacija onemogućavali.

Ako tomu dodamo i nedavno redizajniranu ambalažu te činjenicu da s ovim konzervama nećete imati muke oko otvaranja, možemo samo konstatirati kako bračka "Sardina" svakim svojim proizvodom radikalno mijenja predrasudu o nekvaliteti hrane iz konzervi koje su u svijesti ovdašnjih gurmana valjda još uvijek nešto grozno, što jedu samo šljakeri, uz pola kilograma kruha i najjeftinije pivo. (H. P.)

“REFERENDUM” PLAVOG RADIJA

U Hrvatskoj ima glavni grad Zagreb, u glavnom gradu ima bezbroj radio-stanica, ali jedan je Plavi radio i jedna je emisija Radio-Referendum, koja se emitira svakog radnog dana oko podneva, s tim da se četvrtkom bavi političkim temama, a sve pod uredničko-voditeljskom palicom Ivana Kraljevića, friške desničarske žurnalističke uzdanice, koji – osim na Plavom radiju – svoje uratke objavljuje u tjedniku Fokus. Tako je prošloga četvrtka Kraljević – u povodu američkih predsjedničkih izbora – intervjuirao washingtonskog novinara i publicista Jeffreya Thomasa Kuhnera koji svoja razmišljanja objavljuje u konzervativnom i neutjecajnom Washington Timesu, pa je dotični u tom intervjuu – na poticaj nabrijanog Kraljevića – izrekao toliku količinu gluposti koje su imale svjedočiti u prilog državničke genijalnosti Georga W. Busha da je slušanje tih rečenica navodilo na blago povraćanje. Na istu je fiziološku reakciju nagonilo i njegovo zagovaranje američke vojne intervencije u Iranu koja je – veli Kuhner – nužna i koju će Bush, u slučaju izborne pobjede, smjesta poduzeti.

Osim što je zborio o mudrosti Georgea Busha, američki je desničar odaslao i poruku hrvatskome življu kojega on izuzetno voli i cijeni, a poruka se sastoji u tome da odbjegloga generala Antu Gotovinu valja svim sredstvima štititi od povampirene i antihrvatski nastrojene Carle Del Ponte. Uz prijatelje poput Kuhnera, Hrvatskoj neprijatelji, zapravo, nisu ni potrebni, a uz radio-stanice poput Plavog trebao bi joj tek dobar psihijatrijski kauč za jedan dugotrajniji kolektivni tretman. (I. Đ.)

“GLAZBENA TV”

Ako ste pretplatnik nacionalne televizije, a nemate baš najbolje mišljenje o informativnom programu te kuće, u 19,30 sati, dakle u vrijeme Dnevnika, zapravo i nemate alternative. Jer, istodobno startajuća “Glazbena televizija” može biti alternativna i mladalački avangardna jedino u Mirloviću Gornjem ili pak Dragonošcu Donjem.

Dva para voditelja koji svakom svojom gestom žele naglasiti kako su, eto, urbani i otkačeni, iako su upravo najavili najnoviji šund Danijele Martinović, i moderan studijski interijer, kao i najsuvremenija grafika imaju zapravo istu ulogu kao i šaroliki spotovi koji se svakog radnog dana emitiraju u “Glazbenoj televiziji”. Naime, ti spotovi, i ti “urbani, otkačeni” likovi izgledaju probavljivo samo ako odstranite (i to potpuno!) tonski signal. Međutim, ako zakasnite s tonskom intervencijom, slijedi tekst kakav HTV-om Dnevnik ni u svojim najsramnijim danima tuđmanizma nije propagirao. Dakle, “u venama oluja neka, srce mi je luda rijeka” (Mladen Burnać ili Boris Novković, teško je utvrditi razliku). Ili: “Moja ljubav nije slijepa kao nekada, još sam mlada, još sam lijepa”, što dolazi iz istog remek djela koje konstatira “ništa mi ne značiš, uzalud se svlačiš, nemam ništa za tebe” (Diana Symplicia). U istoj emisiji, namijenjenoj valjda stvaranju nekakvog općeg glazbenog ukusa u Hrvata, može se čuti i sljedeće stihove: “Dan je loš i trebam te još”, “Jednom se živi, nek' smo zdravi, nek smo živi” (Danijela), “Dok ima vida s Kineskog zida, ti uzmi tepih za letenje, pa u stanu, u Kazahstanu, pretvori iglom za pletenje” (Nera)... Istina, u istoj emisiji se ponekad – ovisno o javljanju gledatelja na telefon koji košta “samo 2,26 kn po minuti”, može čuti i “Hladno pivo”, T.B.F., Edu Maajku ili sve hvaljeniji zagrebački bend “Ramirez”. Ali, time je dojam iz kategorije dezorijentacije u vremenu i prostoru (koji se dade sažeti u rečenici “pa, dobro, gdje ja to živim!”), još porazniji. Ali, kakvo društvo, takva i (glazbena) scena... Neka smo mi samo otkačeni, pa makar – u spotovskom ruhu koje vizualno zaista ne zaostaje puno za svjetskom produkcijom – slušali teški šund. (H. P.)

PAUK-SLUŽBA

Stvar je, načelno, prihvatljiva. Iz nekog kuta gledano ona je, dapače, čak i poželjna. Pauk-služba trebala bi plijeniti vozačko žito od vozačkog kukolja: pospremati krivo parkirane automobile na zakonom propisani deponij. Zagrebačka pauk-služba to u načelu i radi, ali - kako? Tako da momci u plavim automobilima, od jutra do mraka, krstare periferijom i poluperiferijom grada i onda kupe one automobile koji su im na dohvat ruke. Traljavo, šlampavo, linijom manjeg otpora. Makar je riječ o najskupljoj pauk-službi u državi (800 kuna po intervenciji; koja u Splitu stoji 360 kn, a u Rijeci 250 kn). Obično operiraju na onim mjestima (Trešnjevka, Novi Zagreb, sjever grada, i sl.) gdje vozila, makar i krivo parkirana, nikomu ne smetaju. Jer, tamo nema gužve. No, ujutro i predvečer gotovo je nemoguće proći bilo kojim zelenim valom, trakom uz pločnik, od nepropisno “zaustavljenih”, “parkiranih” i sl. vozila. Želite li ih zaobići, morate - najčešće naglo - promijeniti prometnu traku i samim tim, često puta, riskirati udes. Za pauk i policiju te satnije prometnih štetočinaca ne postoje. Oni se bave onim što je na dohvat ruke.

Pauk, na žalost, možete zaobići samo na jedan način: ispravnim parkiranjem. Ali mu ispravnim idejnim stavom - quod erat demonstrandum - barem besplatno možete iskazati prezir. (B. R.)