U jednom trenutku izgledalo je da ga ni Bog više ne može spasiti. Kada je njegova supruga Tatjana dala intervju u kojem tvrdi da Žužul nije znao za kompromitirajuće uplate na račun njihove firme, to je živo podsjetilo na isti takav pokušaj supruge Branka Jordanića.

Ona je preuzela na sebe odgovornost za nelegalnu gradnju kuće na Krku kada je vidjela da su probijene sve druge linije obiteljske obrane. Ali, bilo je kasno i Jordanić je morao otići. Otišao bi i Žužul da se Tatjani nije pridružio i Sanader, stajući na njegovu stranu čak i tvrđe od nje.

Jer, dok ona i priznaje poneku lakomislenu izjavu svoga supruga, što već jeste dio nekakve rasprave o odgovornosti, Sanader ne pristaje na nikakvu raspravu. Čak se ne trudi ni braniti svoga ministra, nego ga odbija smijeniti jednostavno zato što ni koalicija nije smjenjivala one koji su se našli u škarama sukoba interesa (Čačić, Tomčić, Sobol).

Po ovome, novi moralni kodeks hrvatske politike glasio bi da političar ne mora biti dobar, daleko bilo, dovoljno je samo da ne bude gori od loših. Krasno! Čak i u vrijeme najvećeg moralnog bankrota u devedesetim godinama, taj kodeks je htio barem na papiru razlikovati hrvatskog političara od barabe.

Zato nije jasno za kog vraga je premijer uopće tražio da državno odvjetništvo provjeri optužbe na Žužulov račun. Jedini logičan potez nakon toga bio bi da se njegov ministarski status stavi u mirovanje, pa ako se optužbe potvrde neka ispašta Žužul, a ako ne – neka fasuje opozicija.

Nitko zbog ovog posljednjeg ne bi presvisnuo od žalosti. Opozicija je migoljenjem pred kriminalom i korupcijom nakon 3. siječnja stvarno možda i presudno pridonijela da se oni praktički legaliziraju. Ali Sanader bi također morao znati da je HDZ tokom devedesetih natovario toliko breme krivnje da mu nitko, i da hoće, ne može oteti krunu prvog hrvatskog propalice.

Zato je zadnje što bi sada premijer smio dijeliti lekcije drugima, ili na slične načine zametati tragove. Recimo, sasvim promašeno zvuče očito planski plasirane teze da se sa Žužulom zapravo obračunava antievropska struja u HDZ-u, jer hoće li nas pelješiti evrofobi ili evrofili – kakva je, zaboga, razlika?!

Napokon, ne vrijede pišljiva boba ni neslužbena drukanja za Žužula kao ključnog čovjeka za učlanjenje Hrvatske u Evropsku uniju, štoviše ovim ta priča samo pada u vodu. Ako, naime, šef diplomacije ima toliko vremena da se stigne baviti i lukrativnim punjenjem džepova, onda ono što radi u Bruxellesu i nije bogzna kakva mudrost koju ne bi mogao obaviti i netko drugi.

Marinko ČULIĆ