THE ROOTS: "THE TIPPING POINT" (GEFFEN)

POVRATAK KORIJENIMA

Miljenici kritičara i uzori čitavom nizu najvećih imena svjetske scene, filadelfijski kolektiv The Roots nikada se nije probio u sam komercijalni vrh hip-hopa, u onu multimilijunsku industriju imagea koja je prisvojila žanr, ali je već 15 godina neprekidno u njegovom kreativnom vrhu. Respektabilnost i odane fanove zaslužili su rijetkom kombinacijom glazbene prijemčivosti i avangarde, i ta se osobina nastavlja razvijati i na najnovijem izdanju. Nazvan prema knjizi Malcolma Gladwella, The Tipping Point nastavlja i tendenciju referiranja na književne i sociološke toponime (njihov najuspješniji album, Things Fall Apart, naziv je posudio od klasika afričke književnosti Chinua Achebea).

Slično kao Beastie Boys, nove pjesme Rootsa vraćanje su korijenima kako stilom, tako i metodom. Nastao iz 80 sati studijske improvizacije, album počinje izvrsnom obradom Sly Stoneove "Everybody Is A Star" koja, kroz pucketave sampleove originala, vijuga jazzom, reggaeom i funkom. Sljedeća stvar, "I Don't Care", materijal je za budući singl toliko očigledan da ne bi bio očigledniji da mu je “SINGL” utetovirano na čelu. Iza njega, pak, slijedi opet singl, ovaj put zapravo. Takva gustoća i promišljenost, koja se proteže na cijeli materijal, neobične su za album koji je nastao iz spontanog jamminga. Dug oko 55 minuta i, u usporedbi s njihovim prethodnim radovima razmjerno konvencionalan, The Tipping Point spada među njihova manje zahtjevna izdanja, ali ne i manje dobra.

Na žalost starijih fanova, aktualni je spoj komercijalnijeg senzibiliteta i old-school zvuka učinio suvišnim Rahzela zvanog human beatbox, koji je dugo funkcionirao kao proizvođač “domaćih” ritmova i efekata. Njegove je usluge, pak, za svoj najnoviji, ljudskim glasom inspiriran album, iskoristila Björk.

________________________________